Putovanje

Volim da putujem. Vozom najviše. Ono što ne volim na tim putovanjima je blizina drugih putnika i lakoća započinjanja razgovora. Sjedišta koja su postavljena jedno naspram drugog možda je osmislio neki usamljeni dizajner misleći da je svima potrebna prilika da se zbilže, a voz mu se možda učinio kao idealno mjesto za to. Možda je mislio da je bolje pričati bilo šta nego (neprijatno) ćutati, i sigurna sam da se sve to desilo prije nego što je osmišljena sprava pod nazivom mobilni telefon, pardon, pametni mobilni telefon.

Na početku svakog  putovanja dok istražujem lica sa kojima dijelim kupe uvijek me posjeti misao o romanu ,,Idiot”. Ni ovo putovanje se u tom smislu nije razlikovalo od prethodnih.
Prije nego što sretoh Rogožina, obrati mi se čovjek kojem je sticaj okolnosti odredio broj sjedišta blizak mom.
– Putujete često? – upita me.
– Da – rekoh ukočeno, nadajući se da neće više ništa pitati.

Izbacih na brzinu Rogožina i Nastasiju iz misli, i počeh da razmišljam o nečemu korisnijem. Imam li knjigu u torbi? Da uzmem mobilni telefon? Da tipkam bilo šta i da se nadam se da će shvatiti poruku iz mog ponašanja.

– Poznajem čovjeka koji nije izašao iz svog mjesta prebivališta nekoliko decenija – reče mi.
– Tamo gdje živi ima sve što mu je potrebno? – upitah i otvorih vrata razgovora protiv svoje prvobitne želje.
– Zanimljivo pitanje – primjeti.

To je bilo sve što mi je rekao, suprotno mom očekivanju, suprotno mom strahu da ću biti izložena dosadnim i beznačajnim razgovorima koji prekraćuju vrijeme. Primjetih da mi raste želja i da mi odjednom postaje veoma važan razlog ili razlozi zbog kojih čovjek decenijama ne napušta mjesto prebivališta. U nedostatku odgovora, počeše da me opsijedaju pretpostavke. Možda nema novaca, možda je u nekoj vrsti pritvora, možda mu je neko ograničio kretanje jer se ogriješio o zakon, možda pati od paničnih napada, možda ima agorafobiju, možda nema udove i ne može samostalno da se kreće, možda je već star toliko da mu je kretanje i do toaleta ekskurzija, možda… i tako mi u tom ,,možda” prođe vrijeme.

Nekoliko minuta prije izlaska iz voza, odvažih se upitati.
– Zašto nije napustio mjesto prebivališta nekoliko decenija?
– Zato jer misli da je drvo – odgovori mi.
– Drvo? –  nisam uspjela da prikrijem iznenađenje.
– Misli li možda da će od njegovog plota nastati knjige i da će ga ljudi čitati dok putuju? Ne znam da li je svjestan ljudske zaboravnosti – rekoh sjetivši se svoje bezuspješne potrage za knjigom u pokušaju izbjegavanja razgovora koji se upravo završava.

– On kaže da njegova putovanja počinju poslije smrti – nije bio određen, reče mi još i to prije nego što sam izašla iz voza.
Od tada često gledam drveću u oči.

Autor:
Sanja Radulović

Uticaj bubarusa na moj životni put

U godinama mlečnog klanja, u prvim naletima besa,
čuo sam kako buba plače.
Ja sam lud, sasvim, sasvim:
u meni su Beograd, Drezden, Hirošima,
u meni Jadovno, gulazi, Sirija.
Tako počinje, pomislih:
u srcu Kain, u srcu polupane glave mačića i lončići,
Biblija, Kiš,
i trzave mrlje na podu, obična smrt.
Lud, da, lud, ali tako počinje:
u malim ušima huk:
vrisak bube i čoveka.

Autor:
Vladimir Vuković

Pre jutra

U beskraj noć zašla,
postelja zla pridržava
telo onemelog mozga,
stisnuti očni kapci
tamu prekopavaju,
iza kulisa grudi
nečujna terca dobuje i
redak dašak povetarca,
nadjačan surovim
tik-takom budilnika,
usne hladi.

Ujutru će budilnik,
zauvek umirenom,
vreme nepotrebno žrvnjati
dok ptice pesmom
dan umivaju.

Autor:
Ljuba Stefanović

Stakla

Budim se
prije zvona, prije njega, prije jutra
koje ušuškano leži u pogovoru snova.
Zurim u strop, u lijevi zid, desni,
u roletnu napola spuštenu
koja nametljivo pita zašto nije napola podignuta.
Zatvaram oči,
čujem lupanje vrata sa trećeg sprata,
dostavljače u pekari preko puta,
brujanje kamiona
zaduženog za vanjsku čistoću grada.
Razmišljam, ko grad čisti iznutra
i može li se u stanište njegovog organizma
useliti neko poput ribe-čistača u akvarijumima.
Jasno vidim ostarjeli dan,
prilazi mi, hramljući, u crnom fraku.
Opraštam mu sebe sa otvorenom knjigom
iznevjerenih očekivanja,
pritisak njene korice i gubitak daha
pod težinom svih pitanja
koja nisam uspjela othraniti do pjesme.
Potom, jutro se budi.
Podiže kapke ozarene od snova,
trlja oči novim vremenom i žuri da donese
velike privlačne naslove u dnevnim novinama,
vruće kifle sa i bez nadjeva,
gužvu u gradskim autobusima,
slušalice u ušima,
poveze na očima i ustima.
Šta sve jutro ima u svom opisu posla!
Ja (samo) ležim budna.

Autor:
Sanja Radulović