Crni đavole, brate moj


Načinio je od svog opusa fiktivnog portparola svoje besprekorne vjere u idelogiju, onaj čije ime mnogi danas tumače kao sinonim za politički podobnog pisca koji se samo zahvaljujući crvenoj propagandi našao tamo gdje jeste. Onaj koji kao da nije bio predratni idealista koji je žestoko odbolovao svoje ideje, odbolovao i u Kolašinu i u Solunu, zakupivši litre krivi umjesto mastila kojima će napisati svoje priče i romane. Kao da je tek nakon rata postao komunista. Kao da je samo petokraka zaslužna za tragičnu estetiku njegovog opusa, kao da mu španska groznica nije pojela majku, zarobljenog oca tuberkoloza i brata ista ta zaslijepljenost i vjera u jedinu vodilju – ideologiju. Svi su tu da zajedljivim pogledom osude ideološku obojenost, a ćute kad nekog od njih pogledaju u oči i upitaju – zašto ?

Zašto je danas potrebno pisati o Mihailu Laliću, zašto je potrebno čitati Lalićev opus? Zbog toga što smo očigledno u manjku sa onima koji bi prstom uprli u oko najvećem zlu koje je ikad tutnjalo zemljom a koje je, samo ako prihvatimo ovu podmuklu obmanu, poraženo 1945. godine. Zbog toga što se i dalje legu crni đavoli i zmije, zato što se u mračnim laboratorijama ponovo kote miševi koji oštre svoje očnjake dok pripremaju neka nova zla proljeća, dok zbijaju svoje redove i planiraju neke nove hajke, pakuju nas i pročešljavaju, pažljivo prave odabir, koga će utovariti na svoje kamione i poslati neznano kud.

Njegova književnost je čista, gotovo fakt, Božo Koprivica ga naziva pouzdanim svjedokom, mnogo boljim i pouzdanijim od zvanične i nezvanične istorije. Zbog toga što je i taj komunizam (koji mu se najviše i zamjera) on stavljao na probu istinitosti i pravednosti, kritikom četništva, ustaštva, fašizma (tadašnjeg) preispitivao je i ove druge, crvene – svoje. Isti taj Božo Koprivica (koji je u mom ličnom prihvatanju sadašnjeg stanja u srpskoj književnosti jedan od pet najboljih pisaca koje naša književna scena posjeduje) Lalića smatra jednim od najboljih srpskih pisaca druge polovine dvadesetog vijeka, a Lelejsku goru ubraja u deset najboljih romana južnoslovenske književnosti prethodnog stoljeća. Božo ne griješi, pravilno i vješto razaznaje Lalićevo majstorstvo u potretisanju, njegove tanko izrimovane motive, njegove izgubljene likove, snoliku auru, zlokobne crnogorske pejzaže i hladnu tišinu Lima u proljeće. Naravno da Božo ne može pogriješiti kad je u pitanju lalićevska estetika jer i on je iz, lelekom okovane, Crne lelejske Gore. Samo takav, nikakav drugačiji, posjeduje snagu da percipira težinu riječi koje se izgovaraju kad vas neko upita “Čiji si? Čegović? Otkud?” a vi mu, riječima Vasilja u bunilu pripovijedate o svojim brijegovima, svom kamenju, ognjištima i prijestonicama, naizust imenujete svaki kamen, svoje lavre, nebo što obraze grize, more što se stoput sa krvlju izmiješalo, govorite o svojoj Crnoj Gori:

Danju se zove reakcija, i ima sto imena, a noću je vještica – davi u snu. Proglasila nas je za đavole, i lijepo nas istjerala u Lelejsku goru. Znala je formulu za to i rekla je: tamjanom te kadim, vodom te mijem, sjekirom siječem, vatrom te gorim – tu ti mjesto nije! Ustu, beč! Beč je đavo! Idi đavole u Lelejsku goru! Izgubi se preko nevrat-brda, gdje zvono ne zvoni, gdje kolo ne igra, gdje konji ne ržu, gdje pjetlovi ne pjevaju, gdje se ne ore, gdje se ne kopa, gdje djevojke kose ne češljaju… Niti koga da vidiš! Niti koga da čuješ! Nikom put da smeteš… Takva im je formula, tako su nas – vatrom iz pušaka i tamjanom iz kandila, i bombama i noževima, jer tu nema šale, pa smo sad u Lelejskoj gori, gdje se samo đavli legu. Đavoli i zmije. Evo i sad, pun mi je stomak zmija – gmižu iznutra!

I nikog nema da posvjedoči jesmo li stvarno izgubljeni iza nevrat brda, da nas posavjetuje kako da se vratimo nazad, da nam kaže koji nas put izbavlja iz ove magle u koju smo, po naređenju nekih naših reakcija, sami odvučeni i ostavljeni na milost, i nemilost. Na vječitu borbu pijetlova u kojoj oduvijek i zavijek jači – tlači.

Hiljade razočaranih ljubitelja je nakon 1945. godine Knutu Hamsunu vraćalo knjige poštom ih šaljući na piščevu kućnu adresu jer je podržavao one koje, neko ko sebe naziva dobrim čovjekom, ili čovjekom uopšte, ne bi smio podržavati. Naravno, postoje oni koji su ideološku nastrojenost znali da odvoje od teksta, takvi su Knuta Hamsuna danas oslovili jednim od najboljih pisaca ikada, a njegovu Glad svrstali u sto najboljih djela ikad napisanih. Možda će se i kod nas čitalačka publika naučiti kako se pravi diferencijacija između pojmova autorova ubjeđenja i umjetnost, i ocjenjivati neko djelo bez naklonjenosti ovima ili onima, ako se to, međutim, nikad ne desi, Lalić će se valjda nekako snaći; Uvijek će mu ostati ona opcija u kojoj se podignuta ruka iskrivi u laktu, napravi mjesta za partnera, potom se istom pogleda u oči i odlučno izgovori: Hoćemo li ovim putem, crni đavole, brate moj?

 

Leave a Comment