Judita Šalgo – periferija grada i književnosti


Život Judite Šalgo je život performansa kojim se borila za umjetnički izraz. Ne pristajući na šablonske forme, spremno ih je uništavala, po cijenu svog uništenja. Ako je izopštena iz društva! Ako se sve urotilo protiv nje, šta mari, trebalo je održati integritet u nevrijeme i nemjesto koje ju je zadesilo. Zaista, ona ga je održala, jer njena umjetnička djelovanja i danas snažno prave odjeke samo pomenom imena Judita Šalgo. Djelovanja pjesnikinje, spisateljice, performerke, prevodilačkog rada i danas prave uticaj na nove ljude koji mijenjaju svoj mikrokosmos i kosmos oko sebe. Judita Šalgo (1941 – 1996), više ne živi, ali svojom živućom riječju mijenja univerzume drugih.

Sve njeno izražavanje literaturom u sebe je utkalo neoavangardne eksperimentalne postupke i postmodernističke sklonosti ka esejističkim oblicima, pa tako da sve o čemu je pisala: osjećanja, događaji ili ideje odvajalo se od sebe, izmiještalo na neke druge prostore i tu se ispitivalo, razmatralo i posmatralo iz drugačijeg ugla. Ne manje važno, Šalgova je umjetničkim izrazom pokušavala da odgovori na pitanje problema identiteta, njegove fragmentarnosti, iskidanosti. Zatim, poetskim izrazom ispitivala je vlastite spisateljske pozicije i okolnosti unutar književnosti: Kakav je njen položaj u odnosu na kanonsku književnost? Kome je kanon namijenjen? Kome periferija? Kako opstati u takvim okolnostima? Samo su neka od pitanja koja postavlja umjetnički rad Judite Šalgo. Da li postoje odgovori na njih? Možda je bolje kazati da više postoji borba nego odgovor, jer odgovor zamjenjuje sve više i više pitanja koja postaju retorička – da se čitalac zamisli nad njima. A odgovor, šta to bješe jedan apsolutni odgovor? Da li on kao takav uopšte postoji?

Koliko se toga promijenilo do danas? Da li se došlo do bilo kakvog odgovora? Slabo, tj. bolje reći promjene sporo teku. U najbukvalnijem, fizičkom smislu, Judita Šalgo je dobila svoje mjesto na periferiji Novog Sada, tj. dobila je ime ulice smještene na obodu grada. Tabla sa nazivom ulice smještena je skroz nisko, tako da je veoma teško uopšte i pročitati. Sa desne strane redaju se kuće čije prvo lice gleda na suprotnu stranu od ove ulice, tačnije, njihova pozadina je okrenuta ka ulici Judite Šalgo. Ulica je, pa, ne baš mnogo velika, jednosmjerna i makadamom prekrivena. Čovjek bi rekao, pa dobro, ulica kao ulica, ništa posebna, zašto je i bitan bilo kakav opis ulice za ovaj tekst (moš mislit)! Upravo time se opisuje stvarno stanje položaja Judite Šalgo u književnosti, jer baš kao što se fizički nalazi na periferiji, isti je slučaj i u književnosti. Ruku na srce, koliko je danas ljudi čulo za Juditu Šalgo? Za nju znaju ljudi koji se bave književnošću ili nekom drugom srodnom profesijom. Široj javnosti ona je nepoznata, baš kao što je nepoznata i ona ulica na periferiji Novog Sada.judita šalgo

67 minuta, naglas (zbirka poezije)

Ovakav položaj u književnosti Judite Šalgo ne znači da njena poezija ne vrijedi, da ne može stati rame uz rame sa nekim piscem kanonskog reda, naprotiv! Poezija Judite Šalgo je jedna od nosilaca neoavangardnih oblika na našim prostorima, sa mnoštvom eksperimenata i postmodernističkih osobina.

Baš kao što joj sam naslov kaže, knjiga je, prije nego što je data u štampanje, pročitana za 67 minuta, naglas, te po tome nosi naziv čitava zbirka. Knjiga mnogo toga problematizuje, međutim, odnos tijela i jezika je nešto što zaokuplja pažnju zbirke. Da li su to dva neodvojiva elementa koja čine savršenu formu ili stoje jedno naspram drugog kao opoziti? Može li tijelo da funkcioniše bez jezika? Da li je govor savladao čovjeka i da li čitav čovjek može  da se izrazi samo jezikom? U knjizi postoji odjeljak Obrasci koji problematizuje strepnju tijela, jer upravo jezikom, tačnije dokumentom, tijelo se zarobljava, smiješta u proračunate forme i tako se dokumentom izlažu njegove osobine:

Popuniti

Datum i čas: __________________________________________________________________ novorođenče, živahno plače jasnim i krepkim glasom. Boja kože ____________________.Tonus__________________________. Žutica______________________________, jetra i slezina se ne pipaju. Disanje je vezikularno, broj respiracija________/min. itd.

Popuniti

Živim u_____________od____________m2. Pređem_____________km dnevno.  Trošim__________l nedeljno. Zarađujem_____________________ din. godišnje. Nemam ni__________________ minuta________________ u čitavom svom veku.

Nije slučajno upotrjebljena forma dokumenta. Ne znači li dokument po ustaljenom mišljenju sigurnost tačnosti, nešto što je relevantno, nepogrješivo, objektivno. Zašto onda Šalgova u svojoj poeziji daje formu dokumenta i otvara mogućnost da čitalac  ispunu dokument onako kako on to misli. Da li dolazi do sumnje u ovakvu vrstu jezika – dokumenta? Da li Šalgova želi dokumentu da da dozu subjektivnosti? Ovdje dolazimo do ključne postmodernističke crte, ali to je već neka druga priča.

Autor: Kristina Topić

 

Leave a Comment