Stakla


Budim se
prije zvona, prije njega, prije jutra
koje ušuškano leži u pogovoru snova.
Zurim u strop, u lijevi zid, desni,
u roletnu napola spuštenu
koja nametljivo pita zašto nije napola podignuta.
Zatvaram oči,
čujem lupanje vrata sa trećeg sprata,
dostavljače u pekari preko puta,
brujanje kamiona
zaduženog za vanjsku čistoću grada.
Razmišljam, ko grad čisti iznutra
i može li se u stanište njegovog organizma
useliti neko poput ribe-čistača u akvarijumima.
Jasno vidim ostarjeli dan,
prilazi mi, hramljući, u crnom fraku.
Opraštam mu sebe sa otvorenom knjigom
iznevjerenih očekivanja,
pritisak njene korice i gubitak daha
pod težinom svih pitanja
koja nisam uspjela othraniti do pjesme.
Potom, jutro se budi.
Podiže kapke ozarene od snova,
trlja oči novim vremenom i žuri da donese
velike privlačne naslove u dnevnim novinama,
vruće kifle sa i bez nadjeva,
gužvu u gradskim autobusima,
slušalice u ušima,
poveze na očima i ustima.
Šta sve jutro ima u svom opisu posla!
Ja (samo) ležim budna.

Autor:
Sanja Radulović

Leave a Comment