Nomad na štiklama


Na malom stolu pored kreveta nalazila se zdjela sa šljivama. Sezonsko voće, rekla bih, da sam znala koje je doba godine. Prizor sa stola bio mi je neobično prijatan. Negdje sam ga vidjela i ranije, i dopao mi se. Sada je tu, blizu mene, rekla bih u mojoj sobi, da sam znala u čijoj sobi sam ja. Soba je bila mala. Zidovi bijeli. Nije bilo slika na njima. Vlasnik ove prostorije voli jednostavnost i šljive. Napisala bih ovo da sam znala da volim pisati.

U sobu je, bez kucanja lagano otvarajući  vrata, ušla ženska osoba. Na sebi je imala odjeću bijele boje, a kosu je vezala ispod kape. I kapa je bila bijele boje. Ovdje je sve tako čisto, bezbojno, bezmirisno… Bez sadržaja je sve, baš kao i mjesto u meni predviđeno za sjećanje. Jedino šljive imaju dušu!

– Kako se osjećaš danas? – upita me žena u bijelom.
– Otkad traje danas? – odgovorih.

Nije imala nikakvu reakciju na moj odgovor. Sem blagog pogleda nisam dobila ništa. Ćutala sam. Ona je prišla prozoru. Napolju je sada bilo svjetlije nego kad sam posljednji put okolinu počastila pogledom. U ovoj sobi nije bilo vremena, osjećala sam to, neobjašnjivo, ali pouzdano baš kao i miris šljiva. Sve ostalo bilo mi je mutno, tuđe i daleko.

– Ne znam da li si saglasna da danas nastavimo sa čitanjem? – upitala me je.

Možda ćemo tako uspjeti da probudimo sjećanje. Čitaću ti knjigu koju si posljednju napisala neposredno prije nesreće, njen naslov je ,,Nomad na štiklama”. Pisala si o svom životu. U predgovoru si napisala da ne treba čekati predugo i da se autobiografija ne mora pisati pred kraj života. Uostalom, ko zna kada je kraj? To su samo pretpostavke, napisala si i još si rekla da se i autobiografija može pisati u nastavcima.

– U redu. Čitaj mi. Moraš li po redu ili…? – upitah svjesna da meni red ne znači ništa i da bih ja možda mogla krenuti  i obrnutim smjerom u potrazi za odgovorom ko sam.

Izašla je iz sobe i brzo ponovo ušla. U ruci je držala knjigu. Korice su bile u boji. Kakav kontrast u odnosu na ovu sobu i moje misli.

– Pročitaj mi nekoliko prvih i posljednjih stranica, molim te.
Počela je: ,,Prenatalnog doba se ne sjećam. Moji roditelji su bili mladi kada sam ja začeta. Bili su u braku. I željeli su me. Ili sam ja htjela da vjerujem da jesu.”
– Opet pretpostavke – rekoh sa željom da čitanje ipak odložimo.
–  Molim te – reče mi blago – dozvoli mi da pokušamo i ovako da probudimo tvoje sjećanje. Prognoze su dobre i po procjenama stručnjaka prošlo je dovoljno vremena kada je sasvim realno očekivati poboljšanje i rezultate.
– Koliko puta si mi do sada čitala tu knjigu? – upitah i to.
Po njenom pogledu naslutila sam da joj se pitanje nije dopalo. Ipak mi je odgovorila. – Mnogo puta – rekla mi je glasnije nego što je čitala. Ustala je naglo.
– Pročitaj mi još nešto – rekoh više da je ne uvrijedim, nego iz želje da slušam. Osjetila sam da joj je važno i to sam joj i rekla. Otvorila je knjigu i pročitala još nekoliko redova.
,,Mama kaže da sam požurila da izađem, da su je odvezli u najbližu bolnicu da me rodi samo zato jer je bila najbliža i to je bio jedini kriterijum kada je izbor mjesta rođenja u pitanju. Svejedno, ja sam ponosno izgovarala ime tog grada. A zavoljela sam ga još više jer je moj sadašnji suprug rekao da želi da vidi taj grad,  zato sto sam iz njegove riznice udaha izabrala svoj život. Mama je govorila kako je tog dana bilo veoma hladno i da su pahulje veoma dugo putovale od neba do zemlje. Poslije sam te pahulje poredila sa svojim životom… U svemu sam dugo putovala od polazišta do cilja. Na zidu su, kaže mama i to, tačno iznad mog kreveta bili mravi. Mnogo mrava. Rekli su joj da će njeno dijete mnogo putovati. Ono što joj nisu rekli je to da ta putovanja neće uvijek biti dobrovoljna.”
– Dosta mi je za ovaj put – rekla sam. Drugi put ćemo nastaviti, ako se slažeš.
Ljubazna žena je klimnula glavom i izašla iz sobe. Ja sam glavu okrenula u pravcu mirisa šljiva.

Probudio me zvuk alarma. Otvorila sam oči. Nije bilo šljiva, ni bjeline zidova. Nije bilo ljubazne gospođe u bijelom. Svuda po sobi nalazile su se bilješke i listovi istrgnuti iz sveske, nekoliko njih bilo je zgužvano do neprepoznatljivosti. Pogledala sam kroz prozor. Bilo je tamno i hladno. Decembar je odličnu igrao svoju ulogu. Sjećala sam se sna. Bio je tako stvaran. Pokušala sam ga odagnati iz misli, ali bezuspješno. Ustala sam iz kreveta i umalo pala okliznuvši se o papir na podu. Podigla sam ga. Bilo je to posljednje što sam zapisala pred spavanje.
,,Ležimo na podu u sobi koja je najmanja u kući. To je nekada bila djedova lovačka soba. Držao ju je zaključanu gotovo uvijek. Sjećam se prepariranih životinja i djedovih fotografija sa prijateljima, takođe lovcima, koje su visile na zidovima. Ponekad bi soba bila otključana kad bi djed čistio puške. Nama djeci, ulaz u tu sobu bio je zabranjen. Djeda su u tu sobu smjestili i onoga dana kada su ga dovezli iz bolnice da se posljednji put oprostimo od njega. Ležao je nepomičan u sobi koju je volio. Ja sam ćutala jer sam mu obećala da neću plakati. Poslije su ga odvezli u rodni kraj, daleko od nas i sobe, i tamo ga sahranili jer je to bila njegova izričita želja. Šest godina kasnije ležimo u toj sobi na podu, mama, brat i ja. Procijenili smo da smo tu najsigurniji i da do te sobe ima najviše zidova ukoliko granata krene putem za koji smo mi predviđali da će krenuti. Sa radio-prijemnika koji je priključen na akumulator dopire isprekidan glas koji nas redovno izvještava o broju žrtava. On ne bira riječi. Ja ne biram misli. Misli biraju mene. Skaču sa Prevera ,,O, Barbara, kakva je baljezgarija rat!” do mjesta gdje je djed nekada u ormaru držao lovačke puške… Čovjek ubija čovjeka! Čovjek ubija životinju! Iz hobija. Iz mržnje! Zbog novca! Zbog moći! Moći? Moć je nemoć koja se lažno i grubo predstavlja. Sve je bijelo, neću ovakve misli. Hoću da zaboravim ovaj san! Recite mi da sanjam ovaj poraz ljudske vrste, ovaj užas koji mi nagriza misli i ne štedi me… Čekam noć da izađem da donesem vodu iz bunara. Usput ću ubrati šljive u komšijskom vrtu. Rekao je da možemo da ih beremo. On ih više nikad neće ubrati! Nikad nije bilo više šljiva u ovom dijelu svijeta kao ove godine. Možda ćemo napraviti džem ako nam to granate dozvole. I imaćemo hranu, bar nešto hrane. Priroda je darežljiva. Kako joj to vraćamo? Trujemo je barutom i ubijamo se u njenoj kući u koju nas je najljubaznije primila.”

Bilo je to posljednje što sam te noći zapisala.

Otišla sam pod tuš kao i svakog jutra i glasno plakala. Zaborav je penzionisano sjećanje sa viškom vremena. Ja sam Nomad na štiklama koji posrće jer nema diplomu iz gaženja po ljudima. Ja sam Štikla zabodena u prošlost i Nomad koji mora da se kreće. Vezala sam štrik između sjećanja i kretanja na kojem sušim svoje modre priče.

Autor:
Sanja Radulović

Leave a Comment