Stenli Kjubrik – Majstor koji je prevazišao sve


Zagonetka Stenlijevog postojanja će uvijek tražiti rešenje, kao crni monolit sa čudnom melodijom iz filma 2001: Odiseja u svemiru će stajati misteriozna i nedorečena na rubu našeg vremena prevazilazeći ga za mnogo godina, a već ih je prošlo šesnaest otkako ovog velikog režisera nema i mi ne nailazimo na odgovor. Ja se nadam da će ime Stenli Kjubrik odnijeti slike dvadesetog vijeka nekoj novoj i mnogo boljoj generaciji nego što smo to bili mi.

Otac mu je bio fotograf pa je vjerovatno od njega naslijedio vizuelnu istančanost. Kao mali, Stenli Kjubrik je fotografisao mnogo, a već sa šesnaest godina je od umjetnosti zaradio prvi novac tako što je prodao svoju fotografiju Prodavac novina oplakuje smrt predsjednika Ruzvelta tada jednom od vodećih časopisa Luk. Međutim, fotografija je bila tek njegovo sekundarno zanimanje, još od djetinjstva je bio zaljubljen u kameru, pokret, boju i senzualnost. Ta će se ljubav iskristalisati mnogo godina kasnije, u vidi najboljih filmova, slobodno možemo reći, ikada.

Teško je jednu bogatu filmografiju ispratiti samo jednim tekstom, zbog toga ću sebi dati slobodu da hronološki poređam njegova najbolja ostvarenja sortirajući po jedno ili dva tokom decenija njihovog nastajanja (izostavljajući Stenlijevo najranije stvaralaštvo), započinjući od šezdesetih.

 

„Lolita” (1962)

Namjerno izostavih rane godine Kjubrikovog rada da bih ovo pisanje započeo spajajući dvije umjetnosti koje su mi najbliskije i koje najviše volim – film i književnost, a za to će mi savršeno poslužiti Stenlijevo gotovo neshvatljivo htjenje da ekranizuje djela manje ili više poznatih pisaca, a upravo iz tog htjenja će se izroditi njegov prvi veliki film – Lolita.

lolita

Riječi književne kritike i tadašnja javnost počinju da bruje o novom djelu ruskog emigranta Vladimira Nabokova. Roman Lolita je objavljen u Parizu kao knjiga pornografske sadržine i izazvala je pažnju čitalačkog publikuma svuda u Evropi, ali Nabokov nije privukao samo ljude željne slobode i mogućnosti da sa svojih ruku skinu okove zastarelih seksualnih shvatanja, privukao je i pažnju režistera u usponu – Stenlija Kjubrika.

Vladimir Nabokov i Stenli Kjubrik zajedno pišu scenario za film, međutim, ono što će se izroditi iz njihovog zajedničkog rada se nimalo nije svidjelo tadašnjoj katoličkoj crkvi koja je film dočekala sa osudom, prostim jezikom rečeno „na nož”. Naročito im je zamjereno na ljubavnoj sceni u kojoj protagonista posmatra sliku gazdaričine kćerke, što je crkva, naravno pogrešno, protumačila kao seksualnu stimulaciju maloljetnom osobom. Međutim, nije niskost erotskih požuda ono što je Kjubrik htio da iskaže ovim remek-djelom, naime, očita je njegova želja da izvrši vivisekciju američke građanske klase iznutra, razotkrivajući duhovni univerzum samozadovoljnih građana kao svijet jezive moralne pustoši. Ali upravo ta građanska klasa, ljudi iskrivljenih načela i devalvirane vjere u ispravan sistem moralnih vrijednosti misleći da rade ono što je najbolje osuđuju i Kjubrika i Nabokova, Stenli razočaran izjavljuje „da sam znao da će se dići ovoliko prašine – ne bih ekranizovao Lolitu“.

 

,,2001: Odiseja u svemiru” (1968)

Vjerovatno je dovoljno reći – suštinska ljepota.

Kjubrikova Odiseja predstavlja revoluciju u svijetu filma i jedan je od najboljih filmova ikad snimljenih. Stvoren je daleke 1968. godine, a svojom tehničkom perfekcijom zapanjuje i danas.

Protagonisti (simboli čovječanstva) jednim izvanrednim šekspirovskim obrtom bivaju uvjereni da oni nisu srž čitavog univerzuma. Mašina je porazila čovjeka. Svemir je dokazao ljudima da su daleko od odgovora na sva pitanja i da su tek na pragu početnog saznanja.

spaceodisey

U tom kontekstu je i kraj filma, zemaljski astronaut Dejvid Boumen pokušava da dokuči misteriozno prisustvo crnog monolita u Mjesečevom krateru, i udaljen čak i od samog beskraja doživljava metamorfozu – postaje zvezdano biće.

Film se završava u trenutku kada Dejvid prestaje da bude čovjek i postaje entitet višeg reda, o čemu ni film, ni najmaštovitija čovječja duša ne mogu više jasno govoriti. Film je sazdan od mnogo prepoznatljivih i epskih scena, sporog ritma i sa vrlo malo dijaloga. Kjubrik je kako je i uobičajeno za njegovo stvaralaštvo, pustio zvuk i sliku da govore umjesto ljudi. Metafizično, metaforično, višeslojno, misteriozno i nedokučivo, ovo djelo je postalo kamen temeljac kinematografije i filma kao jedine autentične umjetnosti dvadesetog vijeka.

 

„Paklena pomorandža” (1971)

Ponovo ekranizacija romana (doduše, sa književnog aspekta, mnogo manje vrijednog i popularnog), ovaj put je Stenli opet izabrao jednog „nestašnog dječaka” – Entonija Bardžisa i napravio vjerovatno najkontroverzniji film u istoriji kinematografije, Paklenu pomorandžu.

Nasilje, anarhija, iskonska mržnja i čisti fašizam… U stvari, prije će biti da je ovaj film konglomerat svega toga, ali samo na ideološkom planu jer je na kinematografskom planu ovaj film briljantna tvorevina i kristalno čista umjetnost, u kojoj maestralni sklad slike i zvuka (za koji je ovom prilikom zaslužan Betoven) prevazilazi ideološku podlogu.

clockwork-orange-5

Film je refleksija na totalitarizam koji najviše pogađa mlada pokolenja. Kjubrik je na sebi svojstven način pokazao očima engleske javnosti da su upravo političari krivi za buntovnu britansku omladinu tog vremena. Ironijska žaoka fokusirana je na sudbinu mladog Aleksa koji čini… to što čini, jer je izgubljen u magnovenju izazvanom višegodišnjem pranjem u prljavoj političkoj veš-mašini (koja ni danas ne prestaje da se okreće, ali to je druga priča…)

U estetskom pogledu Pomorandža je savršeno napravljen film. Rađena je u blago nadrealnoj atmosferi koja posreduje svoju mračnu viziju u galopirajućem korpusu halucinogenih kadrova,  upravo tim kadrovima su prikazane scene nasilja koje blisko koketiraju sa plesom u filmu Kabare Boba Fosea. U stvari, ako neko i voli da gleda nasilje, neka gleda kjubrikovsko nasilje u ovom filmu koji ni šaolinske monahe ne bi ostavio ravnodušnim (da ne spojlujem, recimo da pjesmu I’m singing in the rain više nikad nećete slušati kao ranije).

Javnost ponovo osuđuje Kjubrika (stižu i prijetnje njegovoj porodici) i film prestaje da se prikazuje i biva zabranjen sve do njegove smrti.

 

Isijavanje (1980)

shine

Kjubrik ponovo ima namjeru da stvori film koji publiku neće ostaviti ravnodušnom, ovaj put ide na sigurno i ekranizuje djelo Stivena Kinga Isijavanje. Ovaj film će kasnije biti proglašen za jedan od najnapetijih horor filmova ikada snimljenih. Urađen je tako da gledalac očekuje da se nešto desi, ali taj trenutak koji treba da dođe se čudnim spletom okolnosti stalno odlaže (što će predstavljati revoluciju u svijetu horora i mnogi filmovi tog žanra će nadalje biti pravljeni na sličan način). A dizanju napetosti pomažu i stalni usporeni pokreti kamere praćeni jedinstvenom muzikom, kroz jezive hodnike zlokobnog hotela koji je centar radnje.

Međutim, sada je već jasno da osude na račun Kjubrikovih filmova nisu raritet, ovaj put ekranizacijom nije bio zadovoljan upravo pisac – Stiven King, a javnost je osudila činjenicu da je Kjubrik zlo doveo u sami centar i srž društva – porodicu.

Osude na stranu, sporim ritom, sa mnogo krvi, muzikom, zlokobnim i pustim hotelom, i iznad svega briljantnom glumom legendarnog Džeka Nikolsona, Stenli Kjubrik je dosegao sam vrh horora i stvorio jedan od najboljih horror filmova ikad snimljenih.

 

Širom zatvorenih očiju (1999)

Slobodno mogu reći moj omiljeni film iz bogatog korpusa Stenlija Kjubrika. Širom zatvorenih očiju je drama koja je, gle čuda, bazirana na pripovjeci Traumnovelle austrijskog književnika Artura Šniclera (u užem smislu, još jedna ekranizacija).

eyes wide shut

To je poslednji Kjubrikov film (mislim za autorovog života), i iznenađujuće, prvi film koji nije podijelio publiku i koji su svi primili sa odobravanjem. Bavi se na kjubrikovski način odnosom muža i žene, povjerenjem, njihovom seksualnošću, ali i jezivom nedokučivošću i tamom nepoznatog i neisraženog. Ambivalentan odnos je kadriran brzopletim smjenjivanjem kontrastnih boja. Obično su to plava i žuto-crvena. Odnosno toplo-hladno. Gotovo sve scene su naglašene muzikom koja podiže tenziju i misterioznost.

Ovaj film je najavljivan dugo, mislim, vrlo stidljivo najavljivan jer su mediji gotovo iz prikrajka pominjali vijest da jedan od najvećih režisera ikad priprema gotovo porno film, međutim, nije bilo tako. Kjubrik se spremao za seksualnu fantaziju, ili film koji bih ja skromno okarakterisao erotskim trilerom.

Snimanje je trajalo dvije godine i bilo je vrlo teško i iscrpljujuće za kompletnu glumačku postavu. Recimo, Dženifer Džejson Li i Harvi Kajtel su otpušteni u toku snimanja, Rade Šerbedžija je bio nezadovoljan radom ostalih glumaca, Nikol Kidmen se privremeno preselila u Englesku jer je bila na granici nervnog sloma, a Tomu Kruzu je pukao čir zbog napornog snimanja i prezahtjevnog reditelja, međutim, posle dvadeset i tri mjeseca napornog snimanja film je opravdao očekivanja i izuzetno dobro prošao na blagajnama širom svijeta.

A sam film je odraz seksualnih frustracija i moralne krhosti naših života. Ovaj put je žaoka uperena na mladi bračni par – ljekara i umjetnicu. Doktor Vilijam vodi uobičajen život, dok (fidelio) ne dobije mogućnost da se nađe u višim slojevima društva, ispuni svoju ovozemaljsku misiju, ostvari svoje najizopačenije seksualne fantazije… Grupa ljudi, moćnika, kontroliše sve, njima ni bilo čija smrt, ni orgije ne predstavljaju nešto bitno. Na osnovu te grupe ljudi Kjubrik zalazi u želju običnih smrtnika da dosegnu taj svijet.

Film je upotpunjen sjajnom glumom pomenutih glumaca, ali i muzikom Šostakoviča i Ligetija, čak i jedne rumunske liturgije koja se tokom filma pušta unazad.

Upravo tokom projekcija ovog filma, 7. marta 1999. godine na svom imanju u Sent Olbensu blizu Londona, daleko od očiju javnosti mirno umire Stenli Kjubrik, neprikosnoveni vladar sedme umjetnosti (zanimljivo je da je umro u snu, kao Vilijamov pacijent iz filma Širom zatvorenih očiju i to u identičnom krevetu u kojem je umro i ponovo se rodio Dejvid Boumen u Odiseji).

On je dao oblik i najnedokučivijim stanjima ljudske svijesti, ali njegova zagonetka je i dalje ostala bez odgovora, enigma na koju je nemoguće odgovoriti. Čovjek koji kroz istoriju filma putuje kao crni obelisk ili kao monolit iz Odiseje, čija pojava i danas zahtijeva objašnjenje. Ali, kao što na početku teksta rekoh, odgovor na tu enigmu ćemo ostaviti nekoj novoj, mudrijoj generaciji, za koju se nadam da neće, kao mi, ponavljati iste gluposti vrteći se u krug.
 

Leave a Comment