Balada o slanom moru


“Nisam ja stvorio Korta, siguran sam da je po sredi fenomen auto kombustije. On živi. U ostalom, ne znam da li ja sanjam njega ili je obrnuto.” – Jednom prilikom je izjavio neprikosnoveni genije i gospodar stripa Hugo Prat. Tom prilikom je govorio o svom najpoznatijem junaku, čovjeku koji je svojom tankom cigarom i mornarskom kapom razbio granicu između stvarnosti i fikcije, shodno tome, nije ni čudo što se mnogi poštovaci stripa i danas pitaju “Je li Korto uistinu postojao?!”.

Na to pitanje nećete pronaći odgovor na stranicama ovog portala, i ne pokušavajte, u stvari, bilo bi bolje da skoknete do neke striparnice i poručite Baladu o slanom moru ili Bajku iz Venecije, doduše, ne mogu da kažem da je lako doći do svakog broja stripa, ali svako ko se razumije u pisanje, književnost i umjestnost, zna da trud, koji bi u tom slučaju bio utrošen, nije nimalo uzaludan.

Ovo nije klasičan strip, u stvari, teško da bi bilo koja priča o
Kortu Maltezeu mogla biti uramljena u surove kalupe tog pojma, prije bi odgovarao termin “roman” ili (da mi se ne naljute kolege književnici) “roman u stripu”, svako ko je imao prilike da čita neku svesku o Kortu zna da je u pitanju ostvarenje koje sasvim zaslužuje da bude nazvano crtačkom književnošću. Ja sam i ranije pisao o fenomenu strip kulture ali čak ni Dilan Dog (čiji sam iskreni ljubitelj i kolekcionar) nije uspio dotle da uzdrma čitalačku javnost i da dosegne taj nivo kulta. Korto Malteze je u stripu uspio da uradi nešto slično onome što je bend Džoj Divižn uradio u muzici, dok je postojao nije bio nametljiv, ali kada ga više nije bilo, svi su postali svjesni dubokog i neizbrisibog traga koji je ostavio.

Ne postoje granice kada se radi o Kortu Maltezeu, sceniranje nije suvo pisanje, a crtanje tananim klupkom akvarela postaje slikarstvo. Čak je i Hugo Prat govorio da njegov crtež treba da bude pismo koje se nastavlja na ispisani tekst, crtež i scenario moraju da budu jedno. Tako je postigao ono što se u svijetu stripa popularno naziva “Hugo Prat revolucijom”, dok je u nehatu i nenamjerno stvarao vrhunac narativne umjetnosti 20. vijeka, pomiješao je crtež sa riječju, slikarstvo sa literaturom i more sa oblacima.

Siguran sam, u stvari, sad već mogu da tvrdim da nije moguće razumjeti Korta ukoliko ga ne čitate onako kako bi čitali neku Bajronovu ili Jesenjinovu pjesmu, Hugo Prat je svojim pisanjem i crtežima uspio na najbolji način da dokaže da je moguće naslikati poeziju. Stvorio je lika koji neće biti zabavan svima, sam strip nije namijenjen pretjerano širokom čitalačkom publikumu, više ja za usamljenike, čudake i individualce kakav je, recimo, Gil Pender kojeg tumači Oven Vilson u filmu Vudija Alena “Ponoć u Parizu”.

Ono što suptilno pokušavam da kažem je, da ako vam se istovremeno ne sviđa i estetika Čarlsa Bukovskog i Pabla Nerude ne pokušavajte da čitate Korta, on je zasnovan na ukrštanju literarnih mikrokosmosa, rastrzan je između mirisa Pacifika u jesen, vjetra koji ljulja neuredne kragne na njegovom mornarskom kaputu i prolaznih ljubavi.

Korto Malteze je filozofski strip, i baš poput okeana na kojem se odigrava veći dio radnje, dubok je u svojoj iracionalnosti, apsolutno neistražen u svojoj misterioznosti, a upravo ta romantična misterioznost koja proganja Korta Maltezea je ono što čini njegovu ličnost takvom kakva je, jedan moj kolega bloger ga je jednom prilikom fino nazvao čovjekom koji sanja otvorenih očiju, i upravo je to ključni pojam, Korto je, kako bi ga oslovila engleska braća, day dreamer.

Desilo se jednom da je Laza Kostić, prilikom govora o jednoj o svojih najljepših pjesama (a nije Santa Maria…) izjavio da svi ljudi imaju dva stanja, san i javu, ali da samo pjesnici imaju tri, san, javu i stanje među javom i med snom, rekao bih da je čitava radnja o ovom junaku smještena upravo u to stanje – Korto Malteze ne prestaje da sanja. “Takvi su i mnogi drugi”- zaključio bi površni posmatrač, ali ne, Korto Malteze je jedan i neponovljviv. Dakle, ako bi meni postavili ono pitanje sa početka ovog teksta, rekao bih vam
“Korto Malteze je itekako živ”.

Naravno, nemoguće je ovog junaka smjestiti samo među korice stripa, on je uspio da se istrgne i dosegne domene pozorišta, muzike, filma… Snimljeno je nekoliko pozorišnih adaptacija, Silvija Fles je snimila singl, a kod nas je, još davne 1987. godine, Zoran Stefanović napisao pozorišni komad “Ostrvske priče” po motivima iz Pratovih romana. Već godinama Korto Malteze predstavlja predmet mnogih doktorskih disertacija (samo u Francuskoj je napisano oko sedamdeset), proučavaju ga sociolozi, istoričari umjetnosti, književnici i estetičari.

Međutim, još uvijek niko od njih nije dao konkretan odgovor na pitanje “Ko je zapravo Korto?”, sve što o njemu znamo je da je nepopravljivi romantik, borac za slobodu i pravdu, zaljubljenik u život i ništa ne prepušta slučaju, čak je, još dok je bio mali, očevim brijačem u dlan urezao liniju sreće određujući sudbinu kao stvar izbora, drži se neutralnog stava prema politici i svijetu, ali podržava slabije i ugnjetavane. Podignuto mu je nekoliko spomenika, a pripadnice ljepšeg pola mu i danas poklanjaju ljubav ukrašavajući statue sa njegovim likom raznim vijencima od svijeća.

Sam strip nije usamljen, on blisko komunicira i sa drugim oblicima umjetnosti i pojedinim aspektima života, dakle, nije rijetkost da Korto u svojim pustolovinama naiđe na junake tipa: Džek London, Herman Hese, Ernest Hemingvej, Buč Kasidi, Enver Paša… čak je Hugo išao toliko daleko da je Korta sprijateljio sa, nećete vjerovati, Staljinom lično, dok je Raspućin uobičajena pojava u Pratovom svijetu.

Nakon svih nevolja i avantura što mu život servira Korto voli da se opusti na plaži uz neki roman Džeka Londona, Roberta Luisa Stivensona, Hermana Melvila ili Džozefa Konrada, omiljeno djelo mu je Utopija Tomasa Mora ali je, tokom svih epizoda, nije pročitao do kraja (što takođe ima svoju simboliku).

Priča o Kortu Maltezeu obiluje mnogim citatima i referencama iz svijeta literature, dakle, nemojte se začuditi ako vam kažem da ste, tokom čitanja Korta Maltezea, vjerovatno čitali i Dostojevskog iako to ni sami niste znali. Međutim, odnos između ovog stripa i književnosti je itekako obostran, mnogi pisci su pokušavali da pronađu inspiraciju čitajući Pratovog romantičnog junaka, ja ću i sam ovo pisanije završiti citatom jednog od mojih omiljenih italijanskih pisaca, Umberta Eka, i slikom jednog predivnog Kortovog spomenika na Malti sa koje nepopravljivi zaljubljenik u avanture, književnost i žene, i danas posmatra okean:

“Kad želim da se opustim čitam neki Engelsov esej, a kad želim da se angažujem čitam Korta Maltezea!”

Pročitajte još tekstova Stefana Sinanovića na njegovom blogu: http://inicijalna.blogspot.com/

Leave a Comment