Stenli Kjubrik – Majstor koji je prevazišao sve

Zagonetka Stenlijevog postojanja će uvijek tražiti rešenje, kao crni monolit sa čudnom melodijom iz filma 2001: Odiseja u svemiru će stajati misteriozna i nedorečena na rubu našeg vremena prevazilazeći ga za mnogo godina, a već ih je prošlo šesnaest otkako ovog velikog režisera nema i mi ne nailazimo na odgovor. Ja se nadam da će ime Stenli Kjubrik odnijeti slike dvadesetog vijeka nekoj novoj i mnogo boljoj generaciji nego što smo to bili mi.

Otac mu je bio fotograf pa je vjerovatno od njega naslijedio vizuelnu istančanost. Kao mali, Stenli Kjubrik je fotografisao mnogo, a već sa šesnaest godina je od umjetnosti zaradio prvi novac tako što je prodao svoju fotografiju Prodavac novina oplakuje smrt predsjednika Ruzvelta tada jednom od vodećih časopisa Luk. Međutim, fotografija je bila tek njegovo sekundarno zanimanje, još od djetinjstva je bio zaljubljen u kameru, pokret, boju i senzualnost. Ta će se ljubav iskristalisati mnogo godina kasnije, u vidi najboljih filmova, slobodno možemo reći, ikada.

Teško je jednu bogatu filmografiju ispratiti samo jednim tekstom, zbog toga ću sebi dati slobodu da hronološki poređam njegova najbolja ostvarenja sortirajući po jedno ili dva tokom decenija njihovog nastajanja (izostavljajući Stenlijevo najranije stvaralaštvo), započinjući od šezdesetih.

 

„Lolita” (1962)

Namjerno izostavih rane godine Kjubrikovog rada da bih ovo pisanje započeo spajajući dvije umjetnosti koje su mi najbliskije i koje najviše volim – film i književnost, a za to će mi savršeno poslužiti Stenlijevo gotovo neshvatljivo htjenje da ekranizuje djela manje ili više poznatih pisaca, a upravo iz tog htjenja će se izroditi njegov prvi veliki film – Lolita.

lolita

Riječi književne kritike i tadašnja javnost počinju da bruje o novom djelu ruskog emigranta Vladimira Nabokova. Roman Lolita je objavljen u Parizu kao knjiga pornografske sadržine i izazvala je pažnju čitalačkog publikuma svuda u Evropi, ali Nabokov nije privukao samo ljude željne slobode i mogućnosti da sa svojih ruku skinu okove zastarelih seksualnih shvatanja, privukao je i pažnju režistera u usponu – Stenlija Kjubrika.

Vladimir Nabokov i Stenli Kjubrik zajedno pišu scenario za film, međutim, ono što će se izroditi iz njihovog zajedničkog rada se nimalo nije svidjelo tadašnjoj katoličkoj crkvi koja je film dočekala sa osudom, prostim jezikom rečeno „na nož”. Naročito im je zamjereno na ljubavnoj sceni u kojoj protagonista posmatra sliku gazdaričine kćerke, što je crkva, naravno pogrešno, protumačila kao seksualnu stimulaciju maloljetnom osobom. Međutim, nije niskost erotskih požuda ono što je Kjubrik htio da iskaže ovim remek-djelom, naime, očita je njegova želja da izvrši vivisekciju američke građanske klase iznutra, razotkrivajući duhovni univerzum samozadovoljnih građana kao svijet jezive moralne pustoši. Ali upravo ta građanska klasa, ljudi iskrivljenih načela i devalvirane vjere u ispravan sistem moralnih vrijednosti misleći da rade ono što je najbolje osuđuju i Kjubrika i Nabokova, Stenli razočaran izjavljuje „da sam znao da će se dići ovoliko prašine – ne bih ekranizovao Lolitu“.

 

,,2001: Odiseja u svemiru” (1968)

Vjerovatno je dovoljno reći – suštinska ljepota.

Kjubrikova Odiseja predstavlja revoluciju u svijetu filma i jedan je od najboljih filmova ikad snimljenih. Stvoren je daleke 1968. godine, a svojom tehničkom perfekcijom zapanjuje i danas.

Protagonisti (simboli čovječanstva) jednim izvanrednim šekspirovskim obrtom bivaju uvjereni da oni nisu srž čitavog univerzuma. Mašina je porazila čovjeka. Svemir je dokazao ljudima da su daleko od odgovora na sva pitanja i da su tek na pragu početnog saznanja.

spaceodisey

U tom kontekstu je i kraj filma, zemaljski astronaut Dejvid Boumen pokušava da dokuči misteriozno prisustvo crnog monolita u Mjesečevom krateru, i udaljen čak i od samog beskraja doživljava metamorfozu – postaje zvezdano biće.

Film se završava u trenutku kada Dejvid prestaje da bude čovjek i postaje entitet višeg reda, o čemu ni film, ni najmaštovitija čovječja duša ne mogu više jasno govoriti. Film je sazdan od mnogo prepoznatljivih i epskih scena, sporog ritma i sa vrlo malo dijaloga. Kjubrik je kako je i uobičajeno za njegovo stvaralaštvo, pustio zvuk i sliku da govore umjesto ljudi. Metafizično, metaforično, višeslojno, misteriozno i nedokučivo, ovo djelo je postalo kamen temeljac kinematografije i filma kao jedine autentične umjetnosti dvadesetog vijeka.

 

„Paklena pomorandža” (1971)

Ponovo ekranizacija romana (doduše, sa književnog aspekta, mnogo manje vrijednog i popularnog), ovaj put je Stenli opet izabrao jednog „nestašnog dječaka” – Entonija Bardžisa i napravio vjerovatno najkontroverzniji film u istoriji kinematografije, Paklenu pomorandžu.

Nasilje, anarhija, iskonska mržnja i čisti fašizam… U stvari, prije će biti da je ovaj film konglomerat svega toga, ali samo na ideološkom planu jer je na kinematografskom planu ovaj film briljantna tvorevina i kristalno čista umjetnost, u kojoj maestralni sklad slike i zvuka (za koji je ovom prilikom zaslužan Betoven) prevazilazi ideološku podlogu.

clockwork-orange-5

Film je refleksija na totalitarizam koji najviše pogađa mlada pokolenja. Kjubrik je na sebi svojstven način pokazao očima engleske javnosti da su upravo političari krivi za buntovnu britansku omladinu tog vremena. Ironijska žaoka fokusirana je na sudbinu mladog Aleksa koji čini… to što čini, jer je izgubljen u magnovenju izazvanom višegodišnjem pranjem u prljavoj političkoj veš-mašini (koja ni danas ne prestaje da se okreće, ali to je druga priča…)

U estetskom pogledu Pomorandža je savršeno napravljen film. Rađena je u blago nadrealnoj atmosferi koja posreduje svoju mračnu viziju u galopirajućem korpusu halucinogenih kadrova,  upravo tim kadrovima su prikazane scene nasilja koje blisko koketiraju sa plesom u filmu Kabare Boba Fosea. U stvari, ako neko i voli da gleda nasilje, neka gleda kjubrikovsko nasilje u ovom filmu koji ni šaolinske monahe ne bi ostavio ravnodušnim (da ne spojlujem, recimo da pjesmu I’m singing in the rain više nikad nećete slušati kao ranije).

Javnost ponovo osuđuje Kjubrika (stižu i prijetnje njegovoj porodici) i film prestaje da se prikazuje i biva zabranjen sve do njegove smrti.

 

Isijavanje (1980)

shine

Kjubrik ponovo ima namjeru da stvori film koji publiku neće ostaviti ravnodušnom, ovaj put ide na sigurno i ekranizuje djelo Stivena Kinga Isijavanje. Ovaj film će kasnije biti proglašen za jedan od najnapetijih horor filmova ikada snimljenih. Urađen je tako da gledalac očekuje da se nešto desi, ali taj trenutak koji treba da dođe se čudnim spletom okolnosti stalno odlaže (što će predstavljati revoluciju u svijetu horora i mnogi filmovi tog žanra će nadalje biti pravljeni na sličan način). A dizanju napetosti pomažu i stalni usporeni pokreti kamere praćeni jedinstvenom muzikom, kroz jezive hodnike zlokobnog hotela koji je centar radnje.

Međutim, sada je već jasno da osude na račun Kjubrikovih filmova nisu raritet, ovaj put ekranizacijom nije bio zadovoljan upravo pisac – Stiven King, a javnost je osudila činjenicu da je Kjubrik zlo doveo u sami centar i srž društva – porodicu.

Osude na stranu, sporim ritom, sa mnogo krvi, muzikom, zlokobnim i pustim hotelom, i iznad svega briljantnom glumom legendarnog Džeka Nikolsona, Stenli Kjubrik je dosegao sam vrh horora i stvorio jedan od najboljih horror filmova ikad snimljenih.

 

Širom zatvorenih očiju (1999)

Slobodno mogu reći moj omiljeni film iz bogatog korpusa Stenlija Kjubrika. Širom zatvorenih očiju je drama koja je, gle čuda, bazirana na pripovjeci Traumnovelle austrijskog književnika Artura Šniclera (u užem smislu, još jedna ekranizacija).

eyes wide shut

To je poslednji Kjubrikov film (mislim za autorovog života), i iznenađujuće, prvi film koji nije podijelio publiku i koji su svi primili sa odobravanjem. Bavi se na kjubrikovski način odnosom muža i žene, povjerenjem, njihovom seksualnošću, ali i jezivom nedokučivošću i tamom nepoznatog i neisraženog. Ambivalentan odnos je kadriran brzopletim smjenjivanjem kontrastnih boja. Obično su to plava i žuto-crvena. Odnosno toplo-hladno. Gotovo sve scene su naglašene muzikom koja podiže tenziju i misterioznost.

Ovaj film je najavljivan dugo, mislim, vrlo stidljivo najavljivan jer su mediji gotovo iz prikrajka pominjali vijest da jedan od najvećih režisera ikad priprema gotovo porno film, međutim, nije bilo tako. Kjubrik se spremao za seksualnu fantaziju, ili film koji bih ja skromno okarakterisao erotskim trilerom.

Snimanje je trajalo dvije godine i bilo je vrlo teško i iscrpljujuće za kompletnu glumačku postavu. Recimo, Dženifer Džejson Li i Harvi Kajtel su otpušteni u toku snimanja, Rade Šerbedžija je bio nezadovoljan radom ostalih glumaca, Nikol Kidmen se privremeno preselila u Englesku jer je bila na granici nervnog sloma, a Tomu Kruzu je pukao čir zbog napornog snimanja i prezahtjevnog reditelja, međutim, posle dvadeset i tri mjeseca napornog snimanja film je opravdao očekivanja i izuzetno dobro prošao na blagajnama širom svijeta.

A sam film je odraz seksualnih frustracija i moralne krhosti naših života. Ovaj put je žaoka uperena na mladi bračni par – ljekara i umjetnicu. Doktor Vilijam vodi uobičajen život, dok (fidelio) ne dobije mogućnost da se nađe u višim slojevima društva, ispuni svoju ovozemaljsku misiju, ostvari svoje najizopačenije seksualne fantazije… Grupa ljudi, moćnika, kontroliše sve, njima ni bilo čija smrt, ni orgije ne predstavljaju nešto bitno. Na osnovu te grupe ljudi Kjubrik zalazi u želju običnih smrtnika da dosegnu taj svijet.

Film je upotpunjen sjajnom glumom pomenutih glumaca, ali i muzikom Šostakoviča i Ligetija, čak i jedne rumunske liturgije koja se tokom filma pušta unazad.

Upravo tokom projekcija ovog filma, 7. marta 1999. godine na svom imanju u Sent Olbensu blizu Londona, daleko od očiju javnosti mirno umire Stenli Kjubrik, neprikosnoveni vladar sedme umjetnosti (zanimljivo je da je umro u snu, kao Vilijamov pacijent iz filma Širom zatvorenih očiju i to u identičnom krevetu u kojem je umro i ponovo se rodio Dejvid Boumen u Odiseji).

On je dao oblik i najnedokučivijim stanjima ljudske svijesti, ali njegova zagonetka je i dalje ostala bez odgovora, enigma na koju je nemoguće odgovoriti. Čovjek koji kroz istoriju filma putuje kao crni obelisk ili kao monolit iz Odiseje, čija pojava i danas zahtijeva objašnjenje. Ali, kao što na početku teksta rekoh, odgovor na tu enigmu ćemo ostaviti nekoj novoj, mudrijoj generaciji, za koju se nadam da neće, kao mi, ponavljati iste gluposti vrteći se u krug.
 

Šta znači biti veliki glumac?

Imaju Goblini one čuvene stihove volim svog doktora, doktora Hofmana (koje mora da su napisali kad im droge, po svemu sudeći, nisu bile strana kategorija). Onako, po difoltu, i ja otpjevam ove stihove kad mi treba liječenje doktora za dušu (a biće jasno onima koji me znaju) svakako ne mislim na narkotike, ili slične gluposti. Pa će, osim književnosti, moj sekundarni lijek za dušu napaćenu biti film, a jedan od hirurga gospodin Dastin Hofman.
Uvijek se ražalostim kad vidim šta je Holivud napravio od tolikih velikana. Počevši od Roberta de Nira i Paćina pa do Nikolsona. Svi su postali nalik na karikature koje se provlače od naslova do naslova jer je režiserima već postalo jasno da će samo pojavljivanje ovih imena, i prije gledanja, kod publike stvoriti sliku remek djela o tom filmu. E, to je sranje. Sranje koje nije bilo naklonjeno ni Dastinu Hofmanu, i sranje zbog kojeg ću se, ko pijan plota, u ovom članku držati one teze šezdesete,sedamdesete i osamdesete — to je filmska industrija. Prije nego što su pokvareni opsenari zamutili vodu svojim kompjuterskim efektima, kurvama-modelima, lošom muziku, jeftinim blokbasterima i tipično američkim usklikom boli me ku*ac što je sranje, bitno je da je zapakovano u najskuplju glazuru.

Sa svojom bogatom karijerom (preko pedeset filmova) Hofman je postao, kako bi Anglosaksonci rekli, Mr Big, osvojio je dva Oskara, pet Zlatnih globusa, tri BAFTA nagrade, i jednog Emija. Međutim, život mu je podario još nagrada (ima šestoro djece i dvoje unučadi). Američki institut za film mu je 1999. godine odao počast za izuzetan doprinost glumi, te ga tako svrstao u red najboljih glumaca koje je američka škola filmu podarila.

Osim toga, postoji još gomila zanimljivosti vezana za život slavnog glumca. Bio je cimer velikom Robertu Duvalu, drži Ginisov rekord za najveću starosnu razliku ikada odglumljenu (u filmu Little big man glumi Džejkoba Kreba od njegove sedamnaeste do sto dvadeset prve godine života), dobio je ime po, takođe, velikom glumcu, Dastinu Farmanu, jednom je tokom snimanja izgubio skoro polovinu prsta ali je ipak nastavio snimanje…

Njegovi najslavniji filmovi su:Diplomac, Tutsi, Kramer protiv Kramera, Leptir, Kišni čovek, Kuka… i svi se mogu svrstati u galeriju najvećih. Ali ja ću, ukratko, recenzirati samo tri njegova filma koja su mi najviše prirasla za srce.

Diplomac (1967)

Kakav film… Jednom mi je cimer pričao kako mu je profesor Srpskog jezika i književnosti rekao da je ovo film koji se mora gledati nakon završetka srednje škole. I baš to je, otprilike, bio period kada sam ja prvi put pogledao Diplomca. Malo je reći da sam bio zapanjen.

Ovako, što se filma tiče snimao ga je Majk Nikols, tada još uvijek mlad režiser ali vrlo obećavajuć shodno činjenici da je već imao nominaciju za Oskara za film Ko se boji Virdžinije Vulf?, snimao ga je inspirisan, relativno nepoznatim, romanom Čarlsa Veba. Kad je počeo da bira uloge nekako su mu se nametnuli Voren Bejti i Robert Retford. Međutim, Bejti je bio zauzet snimanjem, čini mi se, filma Boni i Klajd, a Retford je (jebeni smarač) izjavio da izgleda previše atraktivno da bi igrao ulogu zbunjenog studenta na životnoj raskrsnici (kapiram da se smorio kad je izvalio da je partnerka u filmu trebalo da mu bude jedna od najboljih MILFova na platnu, En Benrktoft), pa je uloga, spletom okolnosti, pripala jednom nepoznatom i neafirmisanom tipu koji je nespreman i zbunjen došao na audiciju, nesvjestan činjenice da mu upravo ta zbunjenost donosi ulogu.

Mnogi su mislili da je problem što Hofman sa svojih trideset godina glumi dvadesetogodišnjaka, ali ovaj se, na uštrb mišljenjima, odlično snašao. Čak je zanimljivo da je gospođa Robinson (Benkroftova) u filmu starija od Bendžamina (Hofman) čitavih trideset godina, dok je u stvarnom životu je od njega starija samo pet ljeta.

Ne volim da spojlujem kad pišem recenzije, međutim, čini mi se da je ovaj put to neminovno, ali ću se truditi da budem suptilan. Neće da boli. Dakle, radnja je svedena na ružu problema koji se vrzmaju u Bendžaminovoj glavi nakon završetka srednje škole, a najoštriji trn na stabljici te ruže je seksualno promiskuitetna gospođa Robinson, koja od mladog B. B-a, traži, khm… možete da pretpostavite šta.

the-graduate

Gospođo Robinson, Vi pokušavate da me zavedete…

Kasnije će, spletom rezličitih okolnosti, doći do gledaj majku, biraj ćerku situacije. U kojoj će pobijediti i ljubav, i generacijski jaz.
Film je vremenom dosegao status kulta, i upravo ova scena koju sam istakao fotografijom će postati jedna od najpoznatijih scena u svijetu filma (nešto kao ona scena tuširanja iz Hičkokovog Psiha). I taj status kulta je toliko jak da vas, ozbiljno, mogu smatrati glupim u društvu ukoliko niste pogledali ovaj film.
Osim sjajnih kadrova i sjajne glume, moram istaći još jedan bitan faktor među svim kvalitetima ovog filma, muziku. Dvije glavne teme filma su The sound of silence i, meni u poslednje vrijeme jako bitna, Scarborough fair, veličanstvenog, možda najboljeg rok dua svih vremena, Sajmona i Garfankela.

Dakle, ukoliko niste, a čvrsto vjerujem da jeste, odgledaj obavezno Diplomca, jer je malo reći da je film legendaran. Pa, nije ni čudo što je jedan veliki kritičar o njemu izrekao sljedeće: Ovaj film je najbolje portretisao postsrednjoškolski osjećaj potrošenosti sa kojim će se publika moći identifikovati zauvijek. Ovo je komedija tragedije, djelo u kojem se mladalčki idealizam mladića susreće sa neizbježnim smrtonsnim udarcem.
Film je pokupio pet Zlatnih globusa i dvije nominacije, Oskara za najbolju režiju i još šest nominacija za nagradu Akademije, i pet BAFTA nagrada uz još dvije nominacije.

Kramer protiv Kramera (1979)

…je drama Roberta Bentona (njegov najbolji film) koja je nominovana za čak devet Oskara, a od toga je ostvarila, impresivnih pet (Oskar za najbolji film, za najboljeg režisera, za najboljeg glavnog glumca, za najbolju glavnu glumicu i za najbolji scenario).
Ne bi bilo pošteno da kažemo da je za veličinu ovog filma zaslužan jedino Dastin Hofman, pored njega tu je i velika Meril Strip, i taj par će kasnije mnogi proglasiti najboljim glumačkim parom sedamdesetih godina (a vi znate koji su sve filmovi snimljeni te decenije).

Radnja (jebiga: opaki spojleri) počinje onog momenta kad Džoana (M. Strip) napusti svog supruga i ostavi ga samog sa djetetom, u malom stanu na Menhetnu. U tom smilu, naslov filma možemo tumačiti na dva načina. Prvi je da je Kramer protiv Kramera sukob na relaciji otac i sedmogodišnji sin, a drugi je da naslov zapravo predstavlja borbu za pravo na staranje o djetetu koju će njegovi roditelji pokrenuti nakon razvoda.
Sjajna gluma i Dastina i Meril, uz mnogo improvizacija (recimo scena kada Hofman u restoranu razbija čašu sa vinom nije planirana, u jednom trenutku je Dastinu palo na pamet da bi na taj način mogao da začini čitav film pa nije postupio po scenariju, otuda zabezeknut izraz lica Meril Strip). A i mali Džastin Henri, koji sa osam godina glumi sedmogodišnjaka, je ponosni nosilac rekorda da je najmlađi glumac koji je nominovan za Oskara, i po mom skromnom mišljenju uz malog Osmenta iz filma Šesto čulo i Denija Lojda koji glumi Denija u Kjubrikovom Isijavanju jedan od najboljih klinaca glumaca, ever.

kramer05a-1-web

Dvojica Kramerovih

Nakon borbe za starateljstvo Džoana će odlučiti da je za malog ipak bolje da ostane sa ocem, u tom smislu je i kraj filma (posljednja scena prikazuje vrata lifta koja se zatvaraju, u liftu je Džoana koja odlazi kod malog Bilija da mu objasni da će, uprkos odluci suda, on ostati sa ocem).
Takođe, film je pokrenuo i brojne polemike vezane za činjenicu da prednost u borbama za starateljstvo uglavnom dobijaju žene. U tom kontekstu je i rečenica Teda Kramera: ovih dana se žene bore za jednakost, sa čim se ja u potpunosti slažem, i treba da nam budu jednake. Ali ako je tako, i mi treba da budemo jednaki njima u borbi za starateljstva.

Hofman će jednom prilikom izjaviti da uloga Teda Kramera možda nije njegova najbolja, ali je svakako njegova omiljena uloga. Do današnjih dana, Kramer protiv Kramera će ostati jedan od omiljenih roditeljskih filmova.

Kišni čovjek (1988)

Po mom skromnom mišljenju najbolji film što se ove trojke tiče. Takođe može da se pohvali velikim brojem Oskara (za najboljeg glavnog glumca, najboljeg reditelja, najbolji film i najbolji scenario).
Kišni čovek kojeg bih ja radije nazvao Rainman (oni koji su gledali film znaju i zašto) je film za sve i za svakog. Jednostavno ne postoji vrijednosni kriterijum koji ovaj film ne ispunjava, spada među omiljene filmove u okviru širokih narodnih masa, i slobodno mogu reći da je u pitanju ostvarenje bez mane.

rainman

Rejmond i Čarli Bebit

Dakle, da ne bih pretjerao sa hvalospjevima, osvrnuću se na radnju. Ona je vezana za Čarlija Bebita (Tom Kruz) koji otkriva da je njegov otac ostavio multimilijonsku ovstavštinu njegovom bratu. Međutim, njemu je sasvim nepoznato da uopšte ima brata, kad pođe da ga traži naići će na autističnog Rejmonda, koji vodi svoj mirni i ustaljeni (i previše ustaljeni) život po strogim pravilima u bolnici. Međutim Rejmond ne pati od klasičnog oblika autizma, on pati od sindroma savanta, a taj sindrom podrazumijeva nevjerovatnu razvijenost pojedinih talenata (Rejmond će ostati zgranut kad shvati da njegov brat brojevima barata bolje nego bilo koji kompjuter, ali sa druge strane, ne može da riješi neke najprostije rebuse).

Već vam je jasno da je jedna ovakva uloga itekako zahtjevna, Rejmond ne pokazuje nikakve emocije tokom čitavog filma, ostaje prazan i zagonetan, shodno tome svaki gledalac lik posmatra i doživljava na svoj način (kao sliku Kazimira Maljeviča Crni kvadrat na bijelog podlozi). I mnogi ovu Hofmanovu ulogu, a ja izražavam saglasnost, smatraju najboljom od svih njegovih uloga.

Kasnije je Kišni čovjek, takođe, dosegao status kulta pa je referenciran od strane mnogih režisera, tako da se omaži ovom velikom filmu mogu primijetiti u mnogim ostvarenjima, recimo, pojavljuje se u nekoliko epizoda serije Simpsonovi a sam naslov filma je vremenom prešao u samostalan pojam, pa se u mnogim zemljama termin Rain Man žargonski upotrebljava kada se govori o autističnim osobama.
Hofman je i za ovaj film dobio Oskara za najbolju ulogu, a prilikom dodjele svojim kolegama, koji su takođe bili nominovani, poručio je: U redu je ako niste glasali za mene, momci, jer nisam ni ja za vas.
Dastin ima sedamdeset devet godina, ne odustaje od glume i života. I kad god se budem sjetio njegovog imena, obavezno ću parafrazirati one stihove Goblina; Imam svog doktora, Dastina Hofmana.

Tekst preuzet sa: http://inicijalna.blogspot.rs/

Pariski krug srpskog slikarstva – Ljuba Popović

Isprepletano rastinje, plavičaste izmaglice, oči svemira, čvrstina vazduha i prozračnost vode, imaginacijska komponenta u kojoj se jasno iščitavaju najtajnovitiji predjeli ljudske duše… Nećete biti daleko od istine ukoliko pomislite da se, po automatizmu, služim terminologijom koju koriste neke glave iz slikarske kritike, međutim, ukoliko vam kažem da je ovaj članak posvećen, našem i vašem, Ljubi Popoviću, shvatićete da je takav čin do krajnosti opravdan.

Breton je govorio o slikarstvu kao o diktatu misli, i jedno takvo shvatanje je sasvim prihvatljivo i što se Ljubinog djela tiče, međutim, njegov diktat misli je podređen kontroli razuma, ali i estetskoj i moralnoj preokupaciji.

Ajmo sad malo vikipedijski. Ljuba je naš slikar i akademik, živi i radi (gdje bi drugo?) u Parizu, i ključ je lozinke figurativnog slikarstva XX vijeka i za njega slobodno možemo reći da je u slikarstvu, isto što i Pavić u književnosti. Njegovo djelo se nikada nije moglo naći u kategoriji “već viđeno”, jer je u čitavoj svojoj složenosti i dubini, ono ostalo netaknuto i novo. Njegovi motivi su čudesne pojave, čudesna bića, forme koje su vrlo bojažljivo nagomilavane, građene od poznatih i čvrstih geomterijskih figura.

Izgubljene duse (1)

Izgubljene duše (2007/2008)

A boje su suptilne i nenametljive jednako koliko i mirno oko, po mentalitetu srpskog, ali po erudiciji i slikarskom umijeću, francuskog autora, čovjeka široke kulture, istančanog poznavaoca i istorije slikarstva i istorije civilizacije uopšte. U njegovim djelima su sadržani rebusi i zagonetke modernog svijeta, modernog ali ipak u naturalističko-tradicionalnom ambijentu. Ljuba nam pokazuje put do granice slikarstva, ali taman kad naše oko dopre do nje, postaje razumljivo da je u pitanju vrlo jasna vizuelna varka. U Ljubinoj fikciji, granice se prikazuju, ali ne postoje.

Kosmicka svestKosmička svest (1975)

I tri su činioca preusmjeravala Ljubin slikarski razvoj: refleksija, imaginacija i posvećenost. On se primakao karakteristikama nadrealizma ali nikada nije slijedio nadrealističku poetiku. Umjesto toga uranjao je u mistično i imaginarno, ali sa vrlo malim primjesama realnog koje su tu, tek toliko, da nam daju konkretan uvid u majstorstvo njegove misli.

Zena tameŽena tame (2001)

Možda posmatrača, u prvi mah, mogu zasijeniti maštovitost, simboli, ritam oblika, nejasni obrisi, a potom, filigranske vertikale neke sablasne arhitekture, ali upravo ti motivi predstavljaju ono što bih oslovio Ljubinom čarolijom.

Plavi manastiriPlavi manastiri (1989)

Vremenske grobnice (1)Vremenske grobnice (1998)

Osim što je, nesumnjivo, jedan od najvećih srpskih slikara Ljuba je i veliki čovjek. Poznavalac je književnosti, muzike i stripa. Jedan je od članova (zajedno sa Leonidom Šejkom, Oljom Ivanjicki, Milićem od Mačve i mnogim drugim velikanima) Mediale, i član SANU. Imao je preko šezdeset samostalnih izložbi, prijatelj je Renea de Solijea…
Ljuba danas još uvijek stvara, ima dvije kćerke, Tijanu i Adrijanu, osamdeset dvije godine na leđima, status najboljeg srpskog živog slikara i, od mene, skromno priznanje da je jedini srpski slikar koji je prikazao, u stvarnosti nemoguće, kombinacije iz snova i to toliko majstorski da se čini da su one posve istinite. Neki kažu da je mogao i ranije da pođe u Pariz kako bi upoznao (na početku citiranog) Bretona, a ja se radujem jer je zakasnio i zadržao se još malo u Beogradu, jer na taj način je ipak ostao naš (njegovi unuci, premda od očeva Francuza, ipak znaju da govore srpski). Jedan je Ljubomir Popović.

Važno je zvati se Ernest

Ako me budu pitali ko je najbolji pisac prošlog vijeka bez mnogo razmišljanja ću reći da je to Džejms Džojs, kad me budu pitali ko je najveći idealista kazaću da su to bili Džordž Orvel i Borislav Pekić, ako ih bude zanimalo ko je najveći romantik, možda ću reći Jesenjin ili Lorka, ali ako me, pak, budu pitali ko je bio najlucidniji/najkontroverzniji/najveseliji duhom/najhrabriji srcem… svakako ću reći da je to, u mom ličnom poimanju stvari, bio Ernest Miler Hemingvej.

Ernest Hemingvej je bio dobitnik Nobelove i Pulicerove nagrade za književnost, jedan od, neporecivo, najboljih pisaca ikada. Međutim, nije bio samo to; bio je i lovac, bokser, vojnik, skijaš, višestruki ljubavnik, sportista, sjajan atleta istovremeno i sjajan pijanac, avanturista, amaterski fudbaler, takođe se bavio i polom,bio je reporter, vozač crvenog krsta, pilot, medicinski radnik, pecaroš i još mnogo toga, čak postoje i vrlo čvrsti dokazi da je bio obučeni sovjetski špijun (čitaj: Špijuni – uspon i pad KGB-a u Americi).

Volio je piće, žene, lov i književnost. Jednom prilikom je izjavio da nigdje ne ide bez nekog romana, flaše sa vinom, štapa za pecanje i puške. Govorio je nekoliko jezika, volio je mnogo žena, omiljene knjige su mu bile: Dablinci (Džojs), Otvoreni čamac (Krejn), Madam Bovari (Flober), Crveno i crno (Stendal), Braća Karamazovi (Dostojevski), Budenbrokovi (Man), Amerikanac (Henri Džejms), Rat i mir (Tolstoj), Orkanski visovi (E. Bronte), Pozdrav i zbogom (Mur). Više puta je izbjegao smrt, živio je na Kubi, u Africi, imao problema sa zakonima reda…

Spanish matador Antonio Ordonez (R) chatting w. his friend, author Ernest Hemingway, in arena before bullfight. (Photo by Loomis Dean//Time Life Pictures/Getty Images)

Strastveni zaljubljenik u špansku koridu sa dobrim prijateljem, Huanom De La Palom, jednim od najčuvenijih matadora tog vremena.

hem3
Sa još jednim matadorom, Antonijem Ordonezom, uz crno vino iza rešetaka jednog bara.

EH 1306N July 1934Ernest Hemingway with marlin. Havana Harbor, Cuba. Photograph in the Ernest Hemingway Photograph Collection, John Fitzgerald Kennedy Library, Boston.

Odakle bi drugo došla inspiracija za pripovjetku ili roman Starac i more ?

 

1937: American writer Ernest Hemingway (1899 - 1961) kneels while holding a pair of antelope horns during a safari, Africa. (Photo by Hulton Archive/Getty Images)

hem6

EH 7424P 1933 Ernest Heminway in Africa hunting buffalo. Please credit "Ernest Hemingway Collection/John F. Kennedy Presidential Library and Museum, Boston"

Osim što je pisao Snegove Kilimandžara koja je moja omiljena pripovjetka iz njegovog opusa i po kojoj je kasnije snimljen i film, Hemingvej je u Africi lovio divljač (i  sitnu i krupniju)

 

Literature Personalities, pic: circa 1940's, Author Ernest Hemingway pictured at breakfast with a group of cats feeding at his feet, Ernest Hemingway, (1899-1961) US writer of novels and short stories and Nobel Prize winner, was also a keen sportsman, He was prone to a melancholic, self destructive personality (Photo by Popperfoto/Getty Images)

EH8505PErnest Hemingway at table with his cat Cristobal at Finca Vigia.

  Živio je sa trinaest mačaka.

hem10
Robert De Niro u Razjarenom biku nije imao ovaj nivo zajebanosti.

hem11
Sa nekog proputovanja u mladosti. Obratiti pažnju na detalj u džepu, o tom periodu, na jednom mjestu kaže: Ponekad poželim da sam kroz vremena mladosti prošao trijezan da ih se mogu sjećati, ali, sa druge strane, da sam bio trijezan ona ne bi bila vrijedna sjećanja.

hem12
U starosti je šutirao konzerve…

hem13
…ali nikad nije odbijao vruću kupku.

hem14
Tamo gdje je bio najbolji…

hem15
Ostaće upamćen i kao izumitelj koktela mohito, a havanski bar La Bodeguita Del Medio je danas svjetski poznata lokacija za turiste upravo zbog Hemingveja koji je u njemu prvi put osmislio ovo piće i gdje je nastala ova fotografija.

hem16
I sa njegovom omiljenom puškom koju je, od milošte, nazivao Ljepotica i koja mu je na kraju došla glave.

Naravno da je besmisleno tražiti razloge za ono što je počinio u 62. godini života (mada su novinari tada pisali da je njegova smrt bila slučajna), možda je jednostavno htio da preduhitri hemokromatozu, i da spriječi svoje tijelo da ga izdaje, ili nije mogao da se nosi sa nekim neprežaljenim ljubavima. U svakom slučaju, tog ranog julskog jutra 1961. godine, svojom omiljenom puškom je sebi pucao u usta. Sahranjen je 6. jula u podnožiju planine Testerin zub. A prije nego što su njegovo tijelo spustili u nevrat-raku, po njegovoj želji, izrecitovani su stihovi iz njegove knjige Sunce se ponovo rađa koji glase: Naraštaj jedan odlazi, drugi dolazi, jedino zemlja ostaje zauvijek.

Nadam se da smo ovim fotografijama pokrenuli sjećanja na slavnog pisca, namjerno izostavljajući one sa brojnim ženama jer bi za to trebalo nekoliko podužih članaka, za šta nemamo ni vremena ni strpeljenja. U svakom slučaju, preporuka od srca je da čitate Papu Hemingveja kojeg ćemo, eto, makar u ovoj poslednjoj rečenici nazvati po nadimku jer je on mrzio svoje ime, mrzio ga je zbog naivnog i priglupog junaka Oskar Vajldove drame – Važno je zvati se Ernest.

Tekst preuzet sa: http://inicijalna.blogspot.rs/

Skoro kao bluz

Proteklih nekoliko dana smo, Delamore i ja, nekako non-stop na relaciji fakultet-dilandog-jeres nominalizma. E, taj Jeres nominalizma je zapravo naslov zbirke priča Muharema Bazdulja, objavljene 2014. godine u izdavaštvu Rende. Malo je reći da je zbirka sjajna, priče pisane u prvom licu jednine, govore o politici, ljubavi i drugim demonima, smještene su u našu savremenost, a jezik pripovjedača je svjež i vješto modelovan u savremenu naraciju što nosi kvalitet književnosti onog vremena vješto upakovan u glazuru novog doba, blizak nama koji smo rođeni polovinom devedesetih. E, ko je iole upućen u opus Muharema Bazdulja zna koliko je rokenrol važan pečat u njegovoj književnosti (književna preporuka: Koncert, 2003). Gotovo da nema pripovjetke kroz koju se, barem jednom, ne provuku ili Nik Kejv, ili Džarvis Koker, ili Brus Springstin, ili Džoni Keš, ili Leonard Koen. Čak su i stihovi njegove starije stvari First we take Manhattan vrlo bitan činilac u prve pripovjetke u zbirci, koju bi kompromisno mogli da nazovemo novelom (Lara).

Naravno da gospodin Bazdulj ne bira slučajno baš ove muzičare (jednostavno mu pripovjetke ne bi posjedovale isti ton kad bi u njih utkao stihove ZZ Topa), a najkvalifikovaniji od svih njih za tematiku današnjeg članka je upravo zanešenjak sa šeširom, pjesnik iz Montreala čije ime u prethodnom pasusu obojih bojama Inicijalne kapisle, Leonard Koen. Jednostavno, od svih gore pomenutih on je najviše dao književnosti. Koen je kanadski pisac, Koen je kanadski pjesnik, Koen je jedan od najvećih muzičara našeg doba, Koen je otac pijanica i nitkova, kum depresije, sin melanholije, žanrovski se kretao od folk roka do džeza, ali Koen, sam po sebi, je skoro kao bluz.

Ako svojom muzikom rađa pijanice i nitkove, ako kumuje sa depresijom i ako mu je otac melanholija, onda se može reći da mu je poezija majka.

Poznato mi je da se jednom prilikom (valjda je bilo proljeće 1984.) u Parizu susreo sa Bob Dilanom (sa kojim su ga inače vrlo često upoređivali) i da su tada razgovarali o svojim pjesmama. U zamračenom kafeu Dilan je na sto spustio papir na kojem su bili ispisani stihovi njegove (zaista sjajne) pjesme I and I (album: Infidels) na šta ga je Koen upitao koliko mu je vremena trebalo da ispiše te stihove, Dilan mu je odgovorio “Oko petnaestak minuta..”, zatim su ćutali nekoliko trenutaka nakon kojih je Dilan pitao njega “A koliko je tebi vremena trebalo da napišeš svoju Hallelujah?” , Koen je odgovorio:”Četiri ili pet godina.”

I kad već pominjem Dilana, postoji jedan pomalo sentimentalan podatak da je, nakon jednog koncerta, kad je publika već ispraznila dvoranu, i kad su tehničari počeli da pakuju opremu, izašao na binu sa gitarom u ruci i za svoju dušu odsvirao pjesmu posvećenu Vudiju Gatriju (američkom rok muzičaru i pjesniku, takođe je bio uzor i Brusu Springstinu, Džou Strameru, Džeriju Garsiji i mnogim drugim velikanima). Kada bi, kojim slučajem, Leonard Koen uradio nešto slično vjerovatno bi odrecitovao neku pjesmu F. G. Lorke. On mu je bio neporecivi uzor. Više puta je za Lorku izjavio da je presudno uticao na njega, još od perioda kada je kao tinejdžer lutao po promrzlim ulicama Montreala i u jednom izlogu ugledao zbirku njegove poezije. Preveo je više Lorkinih pjesama, jednu od njih je i otpjevao (Take this waltz, Lorkin naslov je Little Viennese waltz).

Njegovi tekstovi su, i tu nema sumnje, poezija sa muzikom u pozadini (najčešće klavir ili akustična gitara) i njegove pjesme su prevedene na brojne jezike, na naš nažalost mnoge nisu. Ja sam za četrnaesti novembar odlučio da napišem tekst (uvod se nekako sam od sebe odužio) u kojem ću objaviti nekoliko prevoda Koenovih pjesama, tačnije dva moja prevoda i jedan prevod Milene Borić. Nadam se, dobri moj čitaoče, da ćeš uživati.

Pjesmu Famous blue raincoat Koen je objavio 1971. godine kao šestu po redu, na svom trećem albumu Pjesme o ljubavi i mržnji. Prevod ove pjesme imam u nekoj fascikli već nekoliko godina, i to je bez sumnje moja omiljena stvar L. Koena. Govori o ljubavnom trouglu između muškarca kojem se ovom pjesmom obraća (pisana je u vidu pisma), sebe i svoje tadašnje djevojke, Džejn. Takođe, u pjesmi je lako pronaći reference na čuvenu njemačku pjesmu iz doba drugog velikog rata Lili Marlene. Koen je na jednoj konferenciji izjavio da je plavi kišni mantil, koji je glavni motiv u pjesmi, zapravo pripadao njemu:

 

Čuveni plavi kišni mantil

Četiri je izjutra, kraj je decembra,
Pišem samo da vidim da li ti je bolje.
Njujork je hladan, ali volim što živim ovdje,
Muzika iz Ulice Klinton se čuje čitave večeri…

Čujem da gradiš kućicu, u pustinji, daleko…
Sad nemaš za šta da živiš,
Nadam se da si sačuvao barem neke uspomene.

Da. Džejn je tada došla sa pramičkom tvoje kose,
Rekla je da si joj ga ti poklonio,
One noći kad si planirao da se očistiš.
Jesi li se ikada očistio?

Ah, poslednji put kad sam te vidio izgledao si mnogo starije,
Tvoj čuveni, plavi, kišni mantil je bio pocijepan na ramenu,
Odlazio si do stanice, dočekivao si svaki voz,
Ali kući si se vraćao bez nje, bez svoje Lili Marlen.
Moju ženu si posmatrao kao pahulju svog života,
A kad se vratila nazad, više nije bila ničija žena.

Pa, vidim te tamo, sa ružom u ustima,
Još jedan mršavi, ciganski lopov,
Izgleda da se Džejn probudila…
Šalje ti pozdrave.

I šta još treba da ti kažem? Moj brate, moj ubico?
Šta bih ti još, uopšte, mogao reći?
Osim… Pretpostavljam da ti opraštam.
I da mi je drago što si mi stajao na putu…

Ako ikada dođeš ovdje, zbog Džejn ili zbog mene,
Znaj da tvoj neprijatelj spava a žena njegova je slobodna.

Da, i hvala ti što si odstranio nevolje iz njenih očiju,
Ja sam mislio da će biti tu zauvijek, pa se nisam ni potrudio…

Džejn je došla sa pramičkom tvoje kose,
Rekla je da si joj ga ti poklonio,
One noći kad si planirao da se očistiš.
Jesi li se ikada očistio?
Jesi li?

Srdačno , L. Koen.

 

Almost like the blues je novijeg datuma, objavljena je 2014. godine na albumu Popular problems. Pjesma koju je Koen pisao dugo vremena, planirao je i ranije da je objavi ali (kad pregledate sadržinski sloj biće vam jasno zašto) nadogradnja je trajala duži vremenski period.

koen1

Skoro kao bluz

Vidio sam ljude koji gladuju,
Dešavala su se ubistva i silovanja.
Njihova sela su gorela…
Pokušavali su da pobjegnu…
Nisam mogao da im pogledam u oči. Nisam.
Zurio sam u svoje cipele,
Bilo je gorko,
Bilo je tragično,
Bilo je skoro kao bluz.

Ponešto u meni mora da umre,
Između svake ubitačne misli.
A kad završim sa razmišljanjem,
U meni umire baš sve.
Tu su mučenja, tu su ubistva,
Tu su moje loše kritike,
Rat, nestala djeca…
Gospode, ovo je skoro kao bluz.

Dopustim srcu da se smrzne,
Kako bih otjerao koještarije.
Moj otac mi kaže da sam izabran,
Moja majka kaže da nisam…
I slušao sam njegovu priču, slušao o ciganima i jevrejima,
Bilo je dobro,
Bilo je skoro kao bluz.

Nema Boga na nebu,
I nema pakla pod zemljom,
Tako nam je barem rekao veliki profesor,
Profesor svega što treba da se zna.
Ali ja sam dobio pozivnicu,
Koju jedan grešnik ne može da odbije.
I to je skoro kao spasenje…
Skoro kao bluz.

Pjesmu Pjesma je Leonard Koen napisao dok je živio u svojoj kući u Grčkoj, sedamdesetih godina. Na srpsko-hrvatski ju je prevela Milena Borić, prevod je mnogo bolji od mog i zbog toga ga objavljujem.


Pesma

U suzama gola devojka
O imenu mom razmišlja
To bronzano ime
Prstima brojnim
Svog tela
Prevrće
Ramena pomazuje
Upamćenim mirisom
Kože moje

Ah general sam
U njenoj istoriji
Preko polja teram
Velike konje
Od zlata mi odežda
Vetar na oklopu
Sunce u utrobi

Neka joj meke ptice
Meke kao priča očima njenim
Zaštite lice
Od neprijatelja mojih
Od zle ptice
Čija su oštra krila
Kovana u metalnim okeanima
Čuvaju odaju od napadača mojih

I neka je noć blaga prema njoj
Neka se visoke zvezde popnu na belilo
Njenog tela nepokrivenog

I neka ime moje bronzano
Dodiruje njene prste brojne
Neka zasija sa plačom njenim
Dok joj se ja kao galaksija ne prikačim
I dok me ne zapamte u tajni njenoj
I krhkim nebesima

koen2

21. 09. 1979.
Koen proslavlja svoj 45. rođendan na Hidri sa djevojkom iz Rumunije

Ono što je malo poznato, a mojim će čitaocima sigurno biti zanimljivo, je da se jednom pjesmom osvrnuo i na poslednje ratove na trusnom Balkanu. Tu pjesmu započinje stihovima suviše sam star da bih učio imena novih ubica, a u njenom nastavku pogrešno pretpostavlja da su tadašnje vođe balkanskih plemena znali makar jednu pjesmu Bitlsa. Krvave kasapine sa maskama patriota i domoljuba naziva batinašima krvavih ruku i skidačima skalpova koji skriveni među krvlju umazanim fanaticima, iz srca protjeruju toplu glad i evoluciju, i od molitvi čine bljuvotine

Leonard Koen danas ima 81 godinu i još uvijek stvara i piše, pije i voli, još uvijek je skoro kao bluz.

 

Preuzeto sa: http://inicijalna.blogspot.rs/

Crni đavole, brate moj

Načinio je od svog opusa fiktivnog portparola svoje besprekorne vjere u idelogiju, onaj čije ime mnogi danas tumače kao sinonim za politički podobnog pisca koji se samo zahvaljujući crvenoj propagandi našao tamo gdje jeste. Onaj koji kao da nije bio predratni idealista koji je žestoko odbolovao svoje ideje, odbolovao i u Kolašinu i u Solunu, zakupivši litre krivi umjesto mastila kojima će napisati svoje priče i romane. Kao da je tek nakon rata postao komunista. Kao da je samo petokraka zaslužna za tragičnu estetiku njegovog opusa, kao da mu španska groznica nije pojela majku, zarobljenog oca tuberkoloza i brata ista ta zaslijepljenost i vjera u jedinu vodilju – ideologiju. Svi su tu da zajedljivim pogledom osude ideološku obojenost, a ćute kad nekog od njih pogledaju u oči i upitaju – zašto ?

Zašto je danas potrebno pisati o Mihailu Laliću, zašto je potrebno čitati Lalićev opus? Zbog toga što smo očigledno u manjku sa onima koji bi prstom uprli u oko najvećem zlu koje je ikad tutnjalo zemljom a koje je, samo ako prihvatimo ovu podmuklu obmanu, poraženo 1945. godine. Zbog toga što se i dalje legu crni đavoli i zmije, zato što se u mračnim laboratorijama ponovo kote miševi koji oštre svoje očnjake dok pripremaju neka nova zla proljeća, dok zbijaju svoje redove i planiraju neke nove hajke, pakuju nas i pročešljavaju, pažljivo prave odabir, koga će utovariti na svoje kamione i poslati neznano kud.

Njegova književnost je čista, gotovo fakt, Božo Koprivica ga naziva pouzdanim svjedokom, mnogo boljim i pouzdanijim od zvanične i nezvanične istorije. Zbog toga što je i taj komunizam (koji mu se najviše i zamjera) on stavljao na probu istinitosti i pravednosti, kritikom četništva, ustaštva, fašizma (tadašnjeg) preispitivao je i ove druge, crvene – svoje. Isti taj Božo Koprivica (koji je u mom ličnom prihvatanju sadašnjeg stanja u srpskoj književnosti jedan od pet najboljih pisaca koje naša književna scena posjeduje) Lalića smatra jednim od najboljih srpskih pisaca druge polovine dvadesetog vijeka, a Lelejsku goru ubraja u deset najboljih romana južnoslovenske književnosti prethodnog stoljeća. Božo ne griješi, pravilno i vješto razaznaje Lalićevo majstorstvo u potretisanju, njegove tanko izrimovane motive, njegove izgubljene likove, snoliku auru, zlokobne crnogorske pejzaže i hladnu tišinu Lima u proljeće. Naravno da Božo ne može pogriješiti kad je u pitanju lalićevska estetika jer i on je iz, lelekom okovane, Crne lelejske Gore. Samo takav, nikakav drugačiji, posjeduje snagu da percipira težinu riječi koje se izgovaraju kad vas neko upita “Čiji si? Čegović? Otkud?” a vi mu, riječima Vasilja u bunilu pripovijedate o svojim brijegovima, svom kamenju, ognjištima i prijestonicama, naizust imenujete svaki kamen, svoje lavre, nebo što obraze grize, more što se stoput sa krvlju izmiješalo, govorite o svojoj Crnoj Gori:

Danju se zove reakcija, i ima sto imena, a noću je vještica – davi u snu. Proglasila nas je za đavole, i lijepo nas istjerala u Lelejsku goru. Znala je formulu za to i rekla je: tamjanom te kadim, vodom te mijem, sjekirom siječem, vatrom te gorim – tu ti mjesto nije! Ustu, beč! Beč je đavo! Idi đavole u Lelejsku goru! Izgubi se preko nevrat-brda, gdje zvono ne zvoni, gdje kolo ne igra, gdje konji ne ržu, gdje pjetlovi ne pjevaju, gdje se ne ore, gdje se ne kopa, gdje djevojke kose ne češljaju… Niti koga da vidiš! Niti koga da čuješ! Nikom put da smeteš… Takva im je formula, tako su nas – vatrom iz pušaka i tamjanom iz kandila, i bombama i noževima, jer tu nema šale, pa smo sad u Lelejskoj gori, gdje se samo đavli legu. Đavoli i zmije. Evo i sad, pun mi je stomak zmija – gmižu iznutra!

I nikog nema da posvjedoči jesmo li stvarno izgubljeni iza nevrat brda, da nas posavjetuje kako da se vratimo nazad, da nam kaže koji nas put izbavlja iz ove magle u koju smo, po naređenju nekih naših reakcija, sami odvučeni i ostavljeni na milost, i nemilost. Na vječitu borbu pijetlova u kojoj oduvijek i zavijek jači – tlači.

Hiljade razočaranih ljubitelja je nakon 1945. godine Knutu Hamsunu vraćalo knjige poštom ih šaljući na piščevu kućnu adresu jer je podržavao one koje, neko ko sebe naziva dobrim čovjekom, ili čovjekom uopšte, ne bi smio podržavati. Naravno, postoje oni koji su ideološku nastrojenost znali da odvoje od teksta, takvi su Knuta Hamsuna danas oslovili jednim od najboljih pisaca ikada, a njegovu Glad svrstali u sto najboljih djela ikad napisanih. Možda će se i kod nas čitalačka publika naučiti kako se pravi diferencijacija između pojmova autorova ubjeđenja i umjetnost, i ocjenjivati neko djelo bez naklonjenosti ovima ili onima, ako se to, međutim, nikad ne desi, Lalić će se valjda nekako snaći; Uvijek će mu ostati ona opcija u kojoj se podignuta ruka iskrivi u laktu, napravi mjesta za partnera, potom se istom pogleda u oči i odlučno izgovori: Hoćemo li ovim putem, crni đavole, brate moj?

 

Predrag Bojović (Samostalni Referenti) – Naša publika, to smo mi!

Balansirajući između bunta protiv političkih stranaka, lucidnosti, ljubavi prema muzici i društvu i , naravno, odbijanju da zaćute Samostalni Referenti su nakon dvije decenije bitisanja na domaćoj muzičkoj sceni postali bend koji je našao put do ljudi sa različitim profilima ličnosti. Ne samo da je očigledna snaga kojom čvrsto stoje na nogama posle bilo kakvog nokauta već je i jasna ljubav sa kojom stvaraju svoje stvari, i upravo to je onaj faktor koji publika cijeni kad je ovaj beogradski bend u pitanju. Među njihovom publikom se obrelo i nekoliko ljudi iz Beogradske nedelje, i zbog toga vam, dragi čitaoci, i zbog nas i zbog vas, poklanjamo intervju sa Predragom Bojovićem, frontmenom jednog od najboljih ska bendova na ovim prostorima – Samostalnim Referentima.

Pregazili ste već čitavih devetnaest godina skankovanja i rada u ilegali, ljudi (među njima i ja) dobro znaju koliko vrijede vaše pjesme i tekstovi jer su vremenom postali vrlo bitan faktor u našim životima. Jednostavno, vaše stvari regulišu tugu i pojačavaju pozitivna osjećanja, to je vremenom učinilo da dobijete, ne suviše veliku, ali ipak probranu i vjernu grupu slušalaca koju ćete imati pred binom bez obzira što je sranje i što ludilo je totalno. Kakav je osjećaj kad znate da imate takvu porodicu, koja je to vrsta ponosa?

Hvala za ove reči. Ponosni smo na naših 20 godina, na sve što smo uradili i na put koji smo prošli. Nismo pristajali na kompromise, nismo se nikome sagli da bi nas gurali kao bend. Uvek smo govorili ono što mislimo i naše pesme su iskrene. Nema tu foliranja da bi se nekome dodvorili. Mislim da ljudi koji nas vole, imaju iste stavove i pogled na život kao i mi. Zato se dobro i kapiramo. Uvek je bolje imati malu ali hard core ekipu nego da te voli masa. To znači da si negde pogrešio jer je nemoguće svideti se svima. Naša publika – to smo mi.

Nije lako, već dugo godina ne možemo da kažemo da je lako (iako moglo biti je sasvim drugačije) i u vremenima intelektualne, političke, kulturne, samim tim, i muzičke tame kvalitetu je vrlo teško da ispliva iz baruštine seljačluka, mediokriteta i turbo folka. Na koji način Referenti podnose glavobolje te vrste?

To nas više ne tangira. Kada čovek skapira da je bitno da ima svoj mikro svet i nauči da u njemu funkcioniše, onda je pronašao poentu. Bar po meni. Masa voli skandale, žutu štampu, mutant klubove, voli kič i ono što im se servira. Masa ne želi da razmišlja. Masa želi da igra kako im se svira a kod nas je ta svirka nažalost već godinama u totalnom falšu.

Mi živimo našu priču. Odgovorni smo prema mikrofonu i prema bini jer odatle plasiramo naše ideje. Mi ne želimo da ljudi žive naše ideje već da ih te ideje podstaknu da razmišljaju I nađu nešto svoje. Da sami izgrade svoje mikro svetove ali nam je jako drago kada se ti mikro svetovi susretnu i lepo funkcionišu zajedno.

Bilo bi zaista skromno reći da Referenti nisu veliki bend (svirali ste na Skavilu, Exitu, Beerfestu, ispred vas su Arsenal i Lake fest) i binu ste dijelili sa vrlo istaknutim ljudima sa naše muzičke scene. Međutim, ja sam nekako oduvijek bio mišljenja da su svirke u manjim prostorima bolje. Da li se bolje snalazite na malim ili velikim binama?

Bendove ne treba deliti na male ili velike već na dobre i loše. Bend takođe čine i neke druge stvari koje nisu samo vezane za muziku. Većina ljudi to nažalost ne gleda na taj način. Slušaju muziku i isključe mozak…Dobar bend treba da zakuca slušaoca u glavu, da ga prodrma i podstakne da se trgne iz letargije.

Mi više volimo svirke po klubovima jer smo prisniji sa publikom. U klub ljudi dođu samo zbog nas jer sviramo sami dok su velike bine rezervisane za festival. Na festivalima uzimamo kintu koja je obično opštinska tj. državna a uvek je lepo uzeti pare državi. U klubovima smo bliži jedni drugima. Uglavnom nema ograde i ljudi mogu da se penju na binu, da podele mikrofon sa nama. To je poenta Referenata.

Jedna od mojih omiljenih stvari sa The greaTESTIS hits-a je Ja bih da živim , u tekstu jasno stoji stih, sa kojim ne bih mogao više da se složim, i koji kaže a zadnja rupa je kultura, grand parada, skupa struja, šunda kiča na sve strane – nema izlaza… da li stvarno mislite da je toliko crno i da izlaza uistinu nema, ukoliko je tako, šta preostaje nama mladima? Da li da se držimo ove zemlje koju volimo a koja je – kako jednom Džejms Džojs i Danilo Kiš rekoše – kao krmača koja proždire svoj okot, ili da prihvatimo ozbiljnost one mudre floskule „nemoj da te starost pita gdje ti je bio pasoš” i da zapalimo, recimo, za London gdje možemo da živimo pravi rokenrol, ima li smisla ostajati?

Odavno je postalo nemoguće živeti rock and roll. Ne u Srbiji već bilo gde na svetu osim ako nisi rock Zvezda FMP Železnik. Sve sam već rekao u odgovorima na prethodna pitanja.

Čovek moze biti srećan bilo gde kada shvati da svet ne možeš promeniti već možeš živeti u okviru tog sveta ako si dovoljno inteligentan. Treba se družiti sa ljudima koji su slični tebi. Sve deluje crno ali je fakat da nas ima. Nas koji smo slični i koji verujemo u iste vrednosti. One su možda pogrešne iz ugla mase ali čemu razmišljanje o masi?

Koja je tvoja omiljena stvar sa tog albuma?

Definitivno je to pesma Paradoks.

Sa čim si najviše zadovoljan kada je vaša karijera u pitanju?

Nikako ne volim kada se priča sa nama i pominje se neka karijera… Mi smo amateri. Nama muzika nije posao već zadovoljstvo. To je jedna od stvari koja me čini srećnim. Takođe, jako mi je drago što smo ostali dosledni svojim idejama. Recimo, 1999. kada nam je propalo snimanje CD-a, odlučili smo da nikada ne izdamo CD…to obećanje dato sebi smo i održali. Uvek smo bili i ostali pre svega anti-politički bend što nas je logično vodilo ka tome da uvek budemo i anti-režimski bend.

Posle jednog od naših rođendanskih koncerata, prijatelj benda je rekao: “možda niste najbolji beogradski bend ali ste definitivno najvoljeniji bend u Beogradu.” E to je uspeh!

Još koliko dugo vremena Referenti planiraju da pišu napisane pesme i da jure neke stare snove, kakvi su vaši planovi za budućnost?


Ne pravimo planove. Sad, kao, ući ćemo u studio i snimiti 10 pesama… Kod nas sve to ide sporo… Možda i suviše sporo, ali to smo mi. Sviraćemo i stvarati verovatno dok ne pomremo. Ne možemo da se zasitimo muzike i suviše smo dobri prijatelji da bi bend mogao da prestane sa radom. Čak i ako ljudi izgube interesovanje za nas (mada će se to teško desiti) mi ćemo i dalje svirati za našu dušu…

Ovi sa ekrana nam i danas serviraju laži da su devedesete odavno prošle, međutim, naravno da je jasno da nisu, jer baš kao što rekoste one i dalje traju u našim glavama. U međuvremenu, sistemi vrijednosti su sasvim devalvirani, živjeti u 2016-oj godini očigledno znači živjeti noćne klubove, Parove, Grand parade, političke spletke mutnije od Temze, dilere… Naravno, ukoliko odabereš drugi put proglasiće te nenormalnim marginalcem. Šta misliš, ko je kriv za ovo što nam se desilo?

Marketinške agencije, pa onda mediji. Poenta je držati ljude u mentalnoj anesteziji što duže. Servirati im sapunice, lake note, ložiti ih na uspehe sportista. Dati ljudima jeftinu drogu, vikend zabavu. Sex ili material za onaniju. ,,Hleba i igara i da je čvrsta kara. Majmunu banana a majmun se šamara” su stihovi naše buduce pesme Moje pesme moji snovi o kurvama i o lovi…u njoj će biti kompletniji odgovor na ovo tvoje pitanje…a kapiram da ćes morati da sačekaš bar par godina dok ne snimimo tu pesmu…

U svakom slučaju, svako ima izbor i svako bira svoj put…dovoljno jaki u glavi znaju da taj put nađu.

I, za kraj, neka poruka rijetkim antinarodnim elementima koji su, uz sve poteškoće, i danas ostali normalni?


Po definiciji mase, koja diktira šta je normalno, mi nismo normalni. Što je dobro.

Poruka – čitajte, stvarajte, budite kreativni, dižite svoje male revolucije…Poštujte umetnost!


Perite ruke posle pišanja… Vodite računa o oralnoj higijeni… Poštujte roditelje, čuvajte korene i uvek, ali uvek – vodite računa o deci!

Pratite nas na Fejsbuku:

Branko Golubović – Golub (Goblini), intervju: Rokenrol nije mrtav!

Without people, you are nothing – izjavio je, jednom prilikom, frontmen kultnog sastava The Clash – Džo Stramer, i ekipa iz redakcije portala Beogradska nedelja se ne bi mogla više složiti sa njim, međutim, postoji još jedan bitan faktor za koji čvrsto vjerujemo da nas određuje i bez kojeg smo takođe, ono Stramerovo, nothing, to je muzika.

Već ste, na stranicama ovog portala, imali priliku da čitate tekst o, sada već kultnom, šabačkom pank bendu – Goblinima (čitaj tekst:
Ima nas gomila). Oni traju već više od dvadeset godina i za sve to vrijeme nisu izgubili, ni moć ni umijeće, da naprave pravi, čisti, istinski rock ‘n’ roll.

Danas vam, dragi čitaoci, donosimo intervju sa glavnim vokalom i frontmenom benda, Brankom Golubovićem – Golubom, sa kojim smo porazgovarali o nekoliko bitnih tema.


Godinama nismo imali priliku da vas vidimo i čujemo na festivalima u Srbiji i regionu, a onda ste se 2010. godine vratili i, već sa prvim nastupima, je bilo jasno da publika nikad nije odustala od vaše muzike i vas. Kakav je osjećaj kad znate da ste toliko bitni ljudima koji vas slušaju?

Biću skroman. Nema to veze s nama, oni su samo slušali neke pesme koje smo mi napisali kad smo imali toliko godina kao i oni. Dugo nas nije bilo pa su reči postale jake,a mi smo se vratili spletom okolnosti i sad zaista uživamo u tome.

•Živite daleko od Srbije i ostalih članova benda. Hiljade milja, stotine granica zbog jednog koncerta u, Vašem slučaju, uopšte nisu raritet. To vas, ipak, ne sprečava da pravite pravi rokenrol sa žestokim pank zvukom za koji je potrebno mnogo snage. Odakle crpite energiju za sve to?

•Energiju crpim isključivo iz porodice, zatim iz prijatelja s kojima sviram, od pandura koji nam prekidaju koncerte i, najviše, od divne dece ispred nas.


Sunce već uveliko grije nad Balkanom. Neki ljudi se spremaju za ljetovanja i odmore, dok sa druge strane, mi željno očekujemo festivale koji nam se približavaju. Na kojim ćemo mjestima imati priliku da čujemo pankere iz Šapca ovog ljeta?

Mislim da za sada još uvek nije sve dogovoreno, ali ovog leta ćemo definitivno pokriti čitavu Srbiju i, naravno, sviraćemo u Nikšiću na Lake festu.


Sve manje i manje se pojavljuju bendovi koji imaju dovoljno snage da pokrenu revoluciju, ali recimo, vi ste sa albumom Roba s greškom neosporno naveli ljude da protrljaju oči i jasnije razmišljaju. Na žalost, mnogo mladih ljudi je i dalje u nekakvoj fazi hibernacije, i ona traje godinama, šta bi trebalo da se dogodi da se deca iz komšiluka napokon probude?

Mislim da su deca iz komsiluka u prethodom periodu uradila apsolutno sve što je trebalo.Međutim, sjebale su nas seljačine kojima je sad, stvarno, mnogo gore nego nama. Mislim da je sad došlo vreme da i oni nešto pokrenu… ili ne – to je naš ali i njihov izbor.

Osnovno pravilo demokratije je jedan čovek – jedan glas. U tom smislu, stvarno mislim da je sramota da predsednik naše države nema pojma koji je fakultet završio.

Prečesto nailazimo na komentare poput prodali su se ili postali su komercijala kada se govori o nekim muzičarima i bendovima, ali takva je realnost, živjeti od muzike (barem one kvalitetne) je danas gotovo nemoguća misija, i upravo zbog praznih džepova mnogi pribjegavaju komercijalnijem zvuku. U korealciji sa tim, dolazimo do onog vječitog pitanja: Da li je i, ako jeste, kako je propao rokenrol?

Ne, rokenrol nije propao i neće propasti. Postoji mnogo angažovanih klinaca koji sviraju po celoj Srbiji, međutim, novinari veću medijsku pažnju daju nama matorima nego tim klincima koji bi sigurno imali šta da kažu i čiji glas bi trebalo da se čuje. Smatram da bi to trebalo da se ispravi.

Goblini su već dugo godina unazad muzički uzori mnogim mladim bendovima, pod čijim ste uticajem vi nastajali? Ko su bili uzori pankera iz Šapca

Goblini su prvenstveno bend jedinki tako da, kad bi pojedinačno počeo da nabrajam uzore trebalo bi mi deset stranica da ih pobrojim sve, naravno, tu su neizostavni Sex pistolsi, Ramonesi, Dead Kennedys…


Možda je i suvišno govoriti o uspjehu vašeg poslednjeg albuma. Ljudi su dugo godina čekali na neke nove stvari i album Roba s greškom je opravdao sva očekivanja, slušaoci su brzo prepoznali kvalitet i, od strane publike, album je primljen na najbolji mogući način. Da li je prerano govoriti o nekoj novoj ploči?

Ono što nam je trenutno najbitnije, to je da završimo ovu priču “Roba s greškom”. Mi nikako i nikada ne planiramo, mi otimamo od života svaku priliku da budemo zajedno… Shodno tome, moguće je očekivati i novu ploču – jednom.


I za kraj, uz osmijeh, Branko Golubović poručuje čitateljima Beogradske nedelje:

Punks not dead, i subota je bolja od nedelje!

Pratite nas na Fejsbuku:

Otišao je svako ko valja…

Jedan francuski pamfletista je jednom prilikom napisao: Engleska je za Evropu isto što i sotona za čovječanstvo. Doduše, citat potiče iz vremena ratovanja dveju zemalja (Francuska i Engleska) tako da sam izjavu ovog, meni nepoznatog, pisca nekako uspio da oslovim trenutnom dosjetkom u “pregrijanosti polemike”. Ali se isto tako u jednom zabačenom kutku moje moždane hemisfere javlja misao da bi Engleska za pisca mogla da predstavlja ovaploćeni princip zla protiv koga mu je dužnost da se bori, bez kolebanja i bez pomirenja pa makar i da nema nikakve nade za pobjedu. Ta borba se vodi pod jedinstvenom, očajničkom devizom koja liči na apsurd a koja je u stvari životna istina, ili što jednom reče jedan veliki čovjek: Neka bude što biti ne može!

Ajde dobro, bez apostrofiranja i citiranja Njegoševih mudrih misli, da ne dužim. Suština današnjeg pisanija se u stvari nalazi u nekoliko narednih leksema, ili tačnije u pitanju: Engleska je sotona za čovječanstvo, šta je onda sotona za našu kulturu?

Pošto dolazim iz zemlje Živka Nikolića, doduše i iz zemlje koja je u svoju kinematografiju uspjela da iznjedri tone fekalija i dijareje majmuna zaraženih od ebole pod naslovom “Budva na pjenu od mora”, u jednom trenutku sam morao da se zapitam: Kako je jebote Momčilo Otašević (morao sam da guglam) uspio da zamijeni fantastičnog Petra Božovića? I tako sam razmišljao…

Tješio sam se činjenicama da kultura nije samo kod nas u vrtoglavom padu, da smo narod koji je sa samom kulturom blizak k’o Putin sa Obamom, da su nam moždane ćelije odavno inficirane Acom Lukasom, Farmom, Informerom i tonama sličnih društvenih parazita. Ali ne ide. Ne pomaže ništa. Nikako ne mogu da dokučim šta je karika koja nedostaje, koja se to žica za dovod struje pokidala pa sad moramo da živimo u ovakvoj intelektualnoj tami? (Ako neko odgovor nađe prije mene molim ga da pod hitno upali svijetlo jer nam je pigment kože toliko zakržljao da mišićna masa kroz nju počinje da se providi)

Suština je u tome da je otišao svako ko valja, a mi se nismo udostojili da za njima podignemo ruke i šešire i uputimo im pozdrav koji zaslužuju. Jer eto, gluplji smo od kamenja, pa smo svi kolektivno cmizdrili kad je poginuo američki, trećerazredni glumac Pol Voker a kad nas je napustila Olivera Marković koja je ikona srpskog glumišta niko nije ni riječ izustio. Srpski narode, sjedi, jedan!

I nije Olivera Marković jedina koju nismo dostojno ispratili, koliko je godina prošlo otkako je Prele prestao da “ubija čoveka u sebi”? Koliko su godina pojeli skakavci otkako je otišao Borislav Pekić? I eto, ne mijenja se ništa, odlaze jedan po jedan, polako staju u red za Tustom, za Draganom Maksimovićem, za Vitom….

Ćosiću, da si mogao da vidiš kako se tvoj narod oprostio od tebe znao bi da je Sunce dalje nego što si mogao i da zamisliš. Ono što je najtužnije mnoge današnje lobanje ne znaju ni ko su bili neki od tih ljudi (Ja bih dotičnima iskreno preporučio da brzo guglaju ili da otvaraju knjige) , i ako svaki klinac zna ko je Hames Rodrigez koji nesumnjivo postaje intergalaktički popularan jer zna kako da šutira loptu.

I tako, postepeno odumire svaki aspekt umjetnosti, u muzici je onaj ćelavi iz “Miligrama” stao na bine po kojima je nekad hodao Štulić, Marko Vidojković je uzeo olovku u ruke i izigrava novog Dragoslava Mihajlovića, Dimitrije Vojnov ne izlazi iz filmskih časopisa jer svo moguće znanje iz oblasti filma drži u jednoj pori na malom prstu, ipak je on novi Goran Paskaljević. I tako se vrtimo u krug sve dok sami sebi ne ugledamo pozadinu i počnemo da jedemo ono što izlazi iz nje. A, vjerujte mi na riječ, mnogi već jesu…

Dobro ajde. Neću da kukumačem. Ne želim da se odaljim od teme i toliko banalizujem ovaj tekst dok ne počne da izgleda kao prosječno jugonostaligčarsko kukanje za prošlim vremenima koja :muzika iz serije grlom u jagode: nestadoše u sivilu ništavila. Ono što, dragi moj čitaoče, predstavlja glavi problem jesu mlade snage koje se polako vraćaju sa namjerom da ožive velelepni raskoš naše kulturne scene.

O ne, ne varaj se, nisu Momčilo Otašević i ona koza koju on drvi u Budvi na pjeni od moga jedini iz aktuelnog umjetničkog življa koji žele da ožive našu kulturu, postoje marve sjajnih, mladih naraštaja koji prosto blistaju od talenta i želje da urežu svoj trag u daskama naše kulturne scene. Da, da. Miloš Biković, Petar Strugar, i onaj naporni lik što se zove Viktor. Naravno, ruku na srce, tu i tamo se pojavi neka uistinu talentovana glava, recimo Nikola Rakočević je sjajan glumac.

Ajde da se ne zadržavamo na kinematografiji, šta je sa muzikom? Samo razmisli kakve stvari sluša današnja omladina i na čemu rastu ovi novi, moderni naraštaji. Ne, Srbine, nije nas osiromašeni uranijum načino ovako retardiranima i mentalno devijantnima, niti HAARP. Ovakvi smo jer nam danima i danima preko televizijskih ekrana emituju Saše DALjEIDEDALjEIDEEE Popoviće, Svetalne Aleksić, Radojke Adžić (majke mi znam pravo ime Dare Bubamare prim. prev.) i one klinke što nisu učile škole pa ‘oće da se obogate tako što će likovima iz bogatih muzičkih studija krajnicima izglancati… khm, znaš već šta.

I gdje je u svemu tome kultura? Tamo gdje smo ti i ja, dragi čitaoče. Štoćereći, u kurcu.

Znam da će devet od deset vas čitaoca posle ovog teksta pomisliti “Evo ga još jedan što kenja a ništa ne radi, tako je najlakše“, ali eto, da te demantujem iz starta, natjerao sam te da razmišljaš o ovom tekstu, shodno tome, skrećem pogled na prave probleme. Nemam ja dovoljno moći i autoriteta da nagovorim moćnike da ulažu u pozirišta, knjižare, bioskope, biblioteke… Isplativije im je da ulažu u noćne klubove, ili slične krugove pakla (da ne budem prost pa kažem kupleraje).

Ali eto, ovim tekstom pokušavam da se zahvalim nekim ljudima koji su, ili umrli, ili zapalili što dalje od ludog, malog Balkana. Ovaj tekst je grumen zemlje koji bacam na sanduke Bore Todorovića, Dušana Prelevića, Vita Nikolića, Danila Bate Stojkovića, Kiša, Pekića, Mihiza, Ćosića, Mladenovića,Lubarde, Nikolića, Branka Črnca i ostalih bardova naše kulture, iz galerije najvećih, koji su nam pomogli da postanemo to što jesmo, a za koje mi treba poduži dah pluća da ih nabrojim sve. Moj način da kažem hvala. A za kraj stihovi jednog, pomalo lucidnog i trivijalnog ali neosporno velikog autora, koji su me inspirisali za naslov večerašnjeg teksta.

Otiš’o je svak’ ko valja,
Neki vani, a neki ka nebu,
Ostala je samo fukara i raja,
I mi s njima, na bijelome hljebu.

Ko zadnji izađe, nek’ ugasi svijetlo.

Preuzeto sa bloga: http://inicijalna.blogspot.com/

Književnost u životu i život u književnosti

Borhes je istoriju shvatao kao istoriju ideja, a na svom tekstu ostavljao vidljive šavove gde se presreću fantazija i fakti, pri tome nije zaboravljao onu najjaču razlikovnu jedinicu koja će književni svijet odvojiti od stvarnog – na čitaočevu spoznaju spoljašnjosti u onom trenutku kad podigne pogled i sa, stranica knjige koju drži u ruci, pređe na sumornost zidova svoje sobe i, upravo u tom momentu, ustanovi da se više ne nalazi u, recimo, Balzakovom pansionu već da se, jednim pokretom očiju, vratio u svoj uobičajeni način života i življenja. Da li se u tom trenutku javlja težina razočaranja koju, do krajnosti opterećen književnošću, čitalac može teže da podnese nego što bi se, upravo Balzakov, Ežen de Rastinjak izborio da prodre u visoko društvo Pariza? E, tada se javlja ono što Latini nazvaže teadium vitae, ili u slobodnom prevodu bolesna zasićenost životom.

Znam, znam. Uzimaš knjigu u ruke da bi skrenuo misli sa lošeg dana na fakultetu ili činjenice da ti nije odgovorila na poruku, tada odabereš da budeš Igoov Žan Valžan ili Mihajlovićev Ljuba Vrapče – nebitno. Ali, ukoliko nisi neko ko nije u normalnoj mentalnoj ravnoteži, kad sklopiš stranice romana koji držiš u rukama shvatićeš ono što je jednom fino rekao Danilo Kiš, to što čitaš – zbilo se samo u knjizi. Ponovo dolazi do odbojnosti. Realnost u tebi budi neku vrstu mučnine koju prema sopstvenom životu počneš da osjećaš kao Sartrov Antoan Rokantan. Život Žan Valžana više nije tvoj jer nisi dobro protumačio arhitektoniku književnog svijeta. To te odvodi do nervnih frustracija.

A šta ako se jednom desi da se onaj visak nad tvojom glavom zaljulja u stranu, mentalna sijalica nad tvojim mozgom pukne, i ta granica između stvarnosti i fikcije bude razbijena na monohromatske elemente? Hoće li onda likovi sa kojima se susrećeš dok odlaziš u druge dimenzije među koricama od kartona postati ljudi od krvi i mesa a ne od riječi i rečenica (kako to jedan moj profesor voli da kaže)?! Majke mi, vrlo lako mogu da zamislim da aktuelne vlastodršce predstavljaju svinje iz Orvelove Životinjske farme ili da se sva komika iz Čehovljevih satira sruči na ulice i izađe na trotoare. I što više razmišljam o tome polako počinjem da shvatam da ta slutnja sve više i više, zapravo, ima smisla.

Iskreno, zar Semjuel Beket ne bi bio ponosan da nas vidi, čuje i doživi? Našim malim sitkom, apsurdnim životima bukvalno živimo njegovog Godoa, svi smo mi pomalo Vladimir i Estragon. I onda u tom smislu, kauzalno posmatrano, gotovo da ne možemo da se ne zapitamo – a šta ako smo mi svi likovi iz neke knjige? E, tu dolazi do one vječite „Zašto Hamlet gleda Hamleta i zašto don Kihot čita don Kihota” dileme, suptilnije rečeno, da li neko čita ili gleda nas?

Da se razumijemo, ovo nije filosofski portal, pitanja o smislu, bitisanju, biću i istini ćemo ostaviti kolegama sa Filozofskog fakulteta, nek otvore portal „kritika dijalektičkog uma.rs” pa opleti po egzistencijalizmu ili sofistima, nas zanima druga stvar. Naime, ako neko slijepo povjeruje onom Balzakovom tvrđenju „it’s all true” sa početka Čiča Goria na kojem pisac toliko insistira da čak i eksplicitno napominje da je njegova priča toliko istinita da svako može njene elemente vidjeti svuda oko sebe (u svojem srcu možda) ljudi će nas prihvatiti kao odbjegle pacijente sa odjeljenja za najteže slučajeve dr Laza Lazarević, to je sasvim izvjesno, ali je takođe sasvim zahvalno tvrditi da je književnost (posebno u dva prethodna vijeka) toliko nabujala da je možemo upotrijebiti i iskoristiti u apsolutno svakom aspektu života. Čak i do te tačke da verbalno materijalizujemo tokom određenih sfera življenja.


Pada mi na pamet situacija kad sam, ni kriv ni dužan, završio na razgovoru sa upravnikom studenjaka – Neko mora da je oklevetao Stefana S. jer je jednog jutra bio uhapšen iako nije počinio nikakvo zlo – izustih sebi u bradu dok me je ovaj zbunjeno i zatečeno posmatrao kao da sam ispekao kolač u tiganju (nemoguće (?!)).

Čitaoče, volim da vjerujem da ni tvoj ni moj visak nad glavom nije još uvijek počeo da se neobjašnjivo klati, shodno tome, još uvijek imamo snage da na ono Balzakovo „it’s all true” kažemo „malo sjutra”, ali ako se jednog jutra probudiš pretvoren u džinovskog insekta i ljudi oko tebe te budu nazivali Gregorom sjeti se mojih linija sa Beogradske nedelje i onog Kišovog „to se zbiva samo u knjizi”. U tom slučaju se potrudi da onom ko te čita pružiš vrijeme dostojno poklanjanja njegove pažnje, načini svoj život dobrom knjigom, jer ko zna, možda te čita neko ko je imao loš dan na fakultetu ili mu djevojka nije odgovorila na poruku. Budi mu prijatelj kao što su tebi bili Žan Valžan ili Ljuba Vrapče.

Pratite nas na Fejsbuku.